Piše: Žarko Jovanovski

Kad sam se jutros probudio, mislio sam da sam jučer navečer uspio srušiti kapitalizam, ali se pokazalo da tomu nije tako. Bilo je potrebno, izgleda, nešto više za sam čin rušenja izrabljivačkog kapitalističkog društvenog poretka nego da ljudima linkam po društvenim mrežama dvije ljute punk pjesme s youtubea i dvije protestne pjesme Bob Dylana (koje govore protiv imperijalističkih ratova). Iako su to dobre pjesme, dobro se prodaju i donijele su svojim autorima puno novca i slave, dobio sam malo lajkova.

To što sam se pijan popišao u dva ujutro na ulaz velike izrabljivačke banke, također nije doprinijelo rušenju kapitalizma. To me jako, jako začudilo. Kako je moguće da se kapitalizam tako jako drži? Čitajući Trockog, Staljina, Bukowskog, Lenjina, a i samog Marxa, mislio sam da ne treba puno da se nepravedan sistem uruši sam od sebe, ali izgleda da je on žilaviji nego što sam mislio.

Prije par godina, čak sam se učlanio u jednu anti-kapitalističku stranku. Imali smo burne sastanke na kojima smo vrlo vatreno i argumentirano pričali te smo se složili u svemu. Ponekad bi zatakli maslačke za revere kaputa da vidimo koliko nas puno ima. Bilo nas je preko dvadeset. Njih, naših protivnika, na našim sastancima nikada nije bilo, pa smo stekli dojam da je naših protivnika, puno manje. Onda se naš predsjednik stranke mentalno razbolio te je otišao u poduzetnike. Sada ima svoj lanac supermarketa u kojem zapošljava radnice na crno i daje im minimalnu plaću, drugim riječima, izrabljuje ih. Jedno vrijeme smo svi bili jako ljuti na njega zbog tog njegovog postupka, ali smo se onda raspali kao stranka, jer nije više bilo nikog drugog da nas vodi i lijepo, borbeno priča na stranačkim sastancima.

Pošto se jutros kapitalizam nije raspao, unatoč svim mojim akcijama i svom mom htjenju, odlučio sam napraviti nešto zaista radikalno. Kad god budem nekog kapitalistu, izrabljivača, vidio da nosi šešir, ja ću mu šešir baciti s glave na zemlju i onda ću pobjeći u suprotnom pravcu. Tako ću svima njima konačno dati do znanja da su neželjeni u mojem društvu. Razmišljao sam i da im, možda, nakon što nekom kapitalisti bacim šešir (ili kapu na pod) pljunem na cipelu, ali to mi se učinilo vrlo neukusnim.

Problem koji se prilikom smišljanja moje ideje kako iskorijeniti kapitalizam ukazao sam od sebe, malo me preplašio – a što ako neki kapitalist ne nosi šešir? O tome, svakako, moram još dobro razmisliti. Probat ću naći što o tome misli Marx u svojim knjigama ili što o tome piše u Bibliji. Trenutno radim skice velike vjetro-mašine, koja će u jedan tren, barem dvadeset do dvadeset i pet kapitalista u isto vrijeme oboriti šešire s glava. Imam ideju i kako da ta mašina, istovremeno ne skida šešire običnim građanima, ali to je zasada tajna pa ne mogu s time izaći u javnost.

Druga stvar, koju ću napraviti u sklopu svoje borbe protiv kapitalizma, također je radikalna. Na svim ću portalima, svakodnevno, tvrditi u komentarima ispod novinarskih tekstova, da kapitalizam ne valja i to ću argumentirati svim meni dostupnim informacijama. Znam da je ta ideja pomalo zastrašujuća za sve vas ostale koji mislite kao ja, a nemate muda upustiti se u krvavu borbu protiv kapitalizma, ali ja vam u tome ne mogu pomoći. Vi ste odlučili biti pasivni i trpiti nepravdu, dok ću se ja, vođen predivnom idejom jednakosti i socijalne pravde, upustiti u nemilosrdnu borbu protiv kapitalizma i izrabljivanja.

Imam još neke dobre ideje. Na primjer, mislim da bi trebalo na nekoj javnoj površini podignuti šestokatnicu od ljubičaste cigle i tamo skupiti sve istomišljenike koji bi tu boravili dok kapitalizam ne bude srušen. Javna površina je javna površina i mislim da svi koji požele mogu tamo podignuti što god hoće. U šesterokatnici bi se mogli kupiti ant-kapitalistički bedževi sa šaljivim sloganima koji govore protiv banaka i osiguravajućih društava, a u blizini bi postavili i jedan kemijski wc te velike vjetro mašine, koje bi kapitalistima rušile šešire i kape s glava.

Ubrzo bi moj pokret prerastao u novu anti-kapitalističku stranku. Kad dođemo na vlast, što je već gotova stvar jer puno ljudi misli kao ja, prvo bi zabranili avionima da lete, da ne truju stanovništvo chemtrailsima. Druga stvar koju bi napravili, bila bi da zaratimo s Amerikom, Kinom i Švedskom, te tako damo do znanja da ih mrzimo. Treća stvar koju bi naša anti-kapitalistička stranaka napravila jeste da bi donijeli odredbu po kojoj svi portali moraju prvo na stranicama donositi komentare čitalaca, a novinarski tekstovi bili bi ispod komentara. Četvrta i možda najvažnija stvar, bila bi odredba po kojoj svi kapitalisti i izrabljivači moraju nositi šešire i kape, a ostalom stanovništvu, to bi bilo strogo zabranjeno. Naša stranka bi još puno toga dobrog napravila za društvo, o čemu ovom prilikom ne mogu govoriti, jer moram napisati par ljutih anti-kapitalističkih komentara po portalima, a to iziskuje podosta vremena.

Ja znam da je to, novo, bezkapitalističko društvo moguće, sa ili bez pomoći vjetro-mašina i spreman sam se boriti, dok i posljednji šešir (ili kapa) nekog kapitaliste ne bude u prašini.

P.S.
Moja buduća stranka ima i ekonomski program, ali sumnjam da to ikoga zanima pa taj program neće nikada biti objelodanjen.