Piše: Blažo Davidović
Kako su brbljivije od nas, najčešće i šarmantnije, sa zvonkijim glasićem, i treptajućim okicama koje cijelom licu daju sentimentalniji, senzibilniji, mučeničkiji izraz obogaćen teško podnošljivom dozom iskrenosti i svježine, bijele, čiste, nevine, one na koju smo navikli iz reklama za uloške i tampone, tako su one godinama unazad indoktrinirale cijelokupni svijet, medije, statističare, higijeničare, čak i nauku, da su žene čistje od muškaraca.
Nipošto!
I nije riječ o primjerima : ima nas svakakvih, o ne…
Riječ je o tome da žene u prostorima koje ne doživljavaju kao svoje budu naprosto takve i tolike šporkulje da je to čisti klinički slučaj.
Tu pomoći nema.
Ni škola, ni odgoj u porodici, ni Crkva, nitko tu ništa ne može.
Šporkulje i amen.
Vidite, živim u dvije eksremno prljave prostorije: plavi salon i katakombu. To je moje, tu sam na svijetu sam, to je prljavo i neuredno tako i toliko da se ne može opisati.
Tu i tamo to očistim, ali mi bude žao i teško se snalazim, pa opet sve unakazim.
Katakombu ljudi zaobilaze. Tu mi pristupa samo uski krug najintimnjih prijatelja.
Znaju da sam lud i sve ok. Neki dobiju aritmiju, blagi šok, nevjericu, zateturaju se i ja ih pridržim, najčešće za sise, ali to je moja katakomba, rov, bunker, neosvojiva kota i adio.
Međutim, šporkulje, one su nalickane, našminkane, vrckavo hodaju, nose francuski izrez koji ih otvara u struku, često su majke, iskusne žene mlade i mlađahne, one su nosačice lažne platforme o prljavim muškarcima i čistim ženama.
Jer, što te šporkulje ostave iza sebe i oko sebe, to stručnjake dezinfekcije baca u očaj i tjera ih u suicid.
Šporkulja se ne može namirisati. Zaobilazi je statistika, stylingom vara, šporkulja se sakrije kao profit u nevladinim udrugama, njena dječica su uredna, mužu ga nedjeljom izdrka jer zna da je on pomislio na Jelenu Rozgu, sve štima, priča je potpuno kompaktna, medijski sigurna, klinički dokazana, građanski prihvatljiva.
I lažna.
radio gornji grad 
