Piše: Eduard Pranger

Ratova je uvijek bilo, ratovi se vode i sada svugdje oko nas i vodit će se bez obzira na sva prisjećanja, pijetete i srcedrapajuće govore političara, nasljednika, sljedbenika i „sinova“ istih onih koji su te ratove i započeli, a koji ih već danas planiraju ponovo započeti.

Narodima su potrebni lideri, vođe da im govore ono što žele čuti. Pojedinačno, svi mi znamo razliku između dobra i zla i javno se, evo i na društvenim mrežama, grozimo otimačine, nasilja, silovanja i klanja, no već sutra smo spremni pod bilo kakvim izgovorom, u čoporu, na jedan jedini znak i mig tih istih vođa nasrnuti na susjede s kojima smo do jučer jeli iz istog tanjura.

Bio sam u ratu i znam o čemu se tamo radi. Naučio sam lekciju, ali nisam našao odgovor na pitanje: je li neki narod, bilo koji, bez obzira na razinu obrazovanosti i pismenosti toliko glup da tako lako nasjeda na manipulaciju patetičnog ljubljenja nacionalnih zastava, stjegova i barjaka ili je u većini nas toliko jak taj predatorski gen da zapravo samo tražimo najbolji i „najpravedniji“ izgovor za otimačinu, uništenje i smrt.

Mrtvima je svejedno. Njih više nitko ne može oživjeti i vratiti, pa pustimo njihovim najbližima da ih u tišini i miru oplakuju i žale. Mi živi, mi smo ti koji i dalje živimo u zabludi da se nešto može samo tako promijeniti te u vječnoj iluziji da je povijest najbolja učiteljica života, a nije. Ona je samo beskorisni podsjetnik na istinu tko smo i što smo, ništa više.