Piše: Blažo Davidović
A koraci su moji sitni, sitni,usitnjeni i nesigurni, nekome čak i odurni, jer valjda bih se trebao ukopati, ostati u mjestu, u mjestu mjesta nazvanog po heroju ničega iz ljubavne priče o mržnji. Nekad i ne hodam, nije to kretanje, tek refleksno pomicanje nogu, lijeva, desna, jen, dva, tri…Još uvijek me pomjeraš ti. I koraci moji sitni, nikome više nisu bitni, pršti sve od izuma, duri se digitalno doba,ti bi o Rundeku u tri ujutro, za tebe je on Bog, i to u času dok mi nakon dvije flaše makedonskog crvenog vina materijalno dokazuješ, istina u naznakama, svoju menstruaciju.
Rundek i menstruacija, Isuse, mislim, ima li veće apokalipse ?
A ne znaš pušiti. Imaš dvadeset i pet godina i ne znaš popušiti ? Pa šta rade tvoje generacije ? Cukaju na android ? A mi se smijemo glupim Amerikankama koje, molim lijepo, uče pušiti. Imaju kurseve.
Evo, i ja ću na tečaj lizanja.
Samo ne seri o Rundeku.
U tri ujutro.
Jer koraci su mi sitni, sitni, usitnjeni i nesigurni, nekome čak i odurni, valjda bih se trebao ukopati, ostati u mjestu, u mjestu mjesta nazvanog po heroju ničega iz ljubavne priče o mržnji.
Tebi je dvadeset i pet. Sva pamet svijeta u tebi, a o strasti ćeš učiti iz enciklopedija. Ukucaj na Googlu : kako strastveno popušiti klavijaturisti u usponu ? Naučit ćeš ti već kako dobro popušiti nekom promašenom junaku i gradskom šverceru.
A ja sam svoje odlizao. Lizao, polizao.
A koraci moji sitni, toliko su bitni jer ja nikome, ali nikome i nikada, baš nikada, nisam lizao zato jer mi je bilo neređeno, jer je tu bila neka korist.
I zato ne bih ni pohađao tečaj.
Moj jezik je nenadliziv.
A korak gorak. Kao apokalipsa.
Rundeka u tri ujutro.
radio gornji grad 
