Ljeti poslije podne legnem pod drvo i spavam. I dok me ne razriješi san, prođe nekoliko minuta. Dim mojeg duhana mirno lebdi među krošnjama, struji bešumno, kao što se kreću oblaci, i melodično se rastače u zraku, a ja tonem u san. Sladak i topao trenutak. Osjećam da mi je sve vani, vani u drveću, na nebu, u kući, u vrtu. Nemam duše. Slobodan sam, bez volje, cilja. Propuhan vjetrom, propečen svjetlom, prozračen toplinom i mirisom šume. U meni nema nikakva otpora. U ovakvim trenutcima shvatim zašto sam baš ja trebao biti taj koji je razorio onu prinudu koja je suprotstavila duh samom sebi na ovoj zemlji. Ja sam taj koji je učinio nemoguće. Nisam se izgubio u šutnji u kojoj se do sada svatko izgubio jer je bio Hiperion, sin visina. Ovdje je samo osakaćenim ljudima i prljavosti bila omogućena čista i otvorena riječ, i čim je netko želio ozbiljno progovoriti, ušutkali su njegov glas. Jedino je moja snaga mogla izdržati ovaj zadatak. Progovorio sam, i ono što sam rekao bilo je hiperionski. Takvim sam tamo jezikom govorio kakvim do sada nije nitko i nikada. Bio sam sam. Na mojem bi mjestu svatko pokleknuo, kao što su pokleknuli i Bessenyeiji. Biti sam, i ne mucati, niti se skloniti u Veliku Sjenu! Hiperion, usamljeni bog, koji sam sebi stvara svijet, s obzirom na to da ovdje uzvišenje i božansko nikomu nije potrebno. Upravo sam ja postao potpuno neovisan o okolini. I dok su se oni izgubili u jadnom mucanju, jer su im riječi i pred njima samima ostale upitne, ja sam znao govoriti. Ovdje je moja ruka prvi puta stvorila takav svijet u kojem nije sramota živjeti. Svi oni koji su imali namjeru, nisu za to imali dovoljno snage. Nisu bili sasvim Hiperioni – čak ni Bessenyei, koji je stajao najbliže, i zato je pao najdalje. Što je ovdje netko bio kraljevskiji, to se manje mogao približiti materiji duhovnog stvaranja, i što je više tonuo, to se pred njim više otvarala mogućnost. Ja sam kraljevima ponovno vratio riječ. Ali se nisam obmanjivao. Neće od toga biti ništa, kao što nikada nije ni bilo. One riječi kojima sam stvorio veliki život nikada se nisu približile ljudskom srcu. Tu su mi u sobi, na policama. Jedini sam ih ja učinio, jedino ja znam što je to što sam učinio i ovo djelo jedino uljepšava moj život. Nikomu nisu bile potrebne. I prije no što ću zaspati, osmjehnem se ispod krošnje drveta kada se sjetim da misliš – boli me to. Kako malo poznaješ bogove! Ono što su stvorili tako je lijepo da time djelo ništa ne gubi samo po sebi, gube samo oni koji to ne vide. Hoće li nebo biti bljeđe ako ga se ne gleda? Što misliš što bi bilo od mene da sam se svrstao među njih kao zapjenjeni protivnik svega uzvišenoga? Možeš li zamisliti mene kako predstavljam sebe kao svoj agent? Ako me netko nije prihvatio, sam sam se stidio umjesto njega, tištilo me što se toliko duboko ponizio. A da to čak nije ni znao. Odbio je, i nije ni primijetio kako je pred samim sobom postao nemoćan. Tko će mene opravdati? Nitko. Jedini koji bi to mogli meni su slični. A bogovi ne opravdavaju ništa i nikoga, ponajmanje sami sebe. Kada bih se uplašio da će mi netko pročeprkati po djelu, to ne bih dopustio. Nitko nema pravo ovo svojatati. I ne bojim se. Hiperiona više neće biti.

(Béla Hamvas, Mađarski Hiperion, preporuka: Robert Bagarić)