Piše: Blažo Davidović
Smrt je jedini integrirajući faktor među nama. I kako to već biva, do pred smrt te osobe, bilo je životnih ludorija, sve je vrvilo od principa, svašta se tu produciralo : i temeljite šutnje, one nelagodne, konflikta, sukoba, teških riječi poganog jezika…
I kad čovjek nije u dobrim odnosima sa porodicm pokojnika, odnosno nije bio ni u miru, ni u ljubavi sa pokojnikom, ali odnosi su postojali, trovani svim i svačim, najmanje ljudskim, tada se ljudi dijele u dvije kategorije.
Jedna spusti glavu, pokunji se, žalosna je i dolazi na sahranu, Zaboravlja na sve, širi ruke i pamti čovjeka, ili tako savršeno, kao sa neba da je receptura pristigla, tako moćno, kratko i jednostavno, pokazuje crnilu da svjetla ima, a porodici suflira da je ona od srca sazdana. Ne od krvi. Od srca.
To su veliki ljudi. Mnogo im snage za to treba. Širine, intelekta, emocionalne inteligencije i, ako baš hoćete, i suptilne doze vjerske logike i tradicije.
Mali ljudi nastavljaju sukobe. Oni se pičkaraju i sa osobom u kapsiru. Malim ljudima konflikt je vječan, stoga oni i ne dolaze na sahrane.
Nemaju kome da se poklone, nemaju kome da izraze sućut.
Mali su mali, najmanji, manji od zrnca zemlje što pada u grob, a veliki su veliki jer tek tada postaju još snažniji i još veći.
Najveći.
Smrt je jedini integrirajući faktor među nama.
I Romi, da, i Romi.
I trube, i suze.
Ali i to, sve to, oni mali ne razumiju.
Uvijek dođite na sahranu osobe sa kojom ste, ili sa njenom porodicom, imali delikatnih, pa i neugodnih perioda.
Sahranite taj period.
Poklonite se pokojniku.
Zagrlite crninu što se tiska oko groba.
I budite veliki.
radio gornji grad 
