Piše: Nenad Popović

Sakupljači opušaka posebno se stide zbog jednoznačnosti i upadnosti kretnje: naglog dubokog saginjanja, kupljenja s poda, pola sekunde stanke zbog kratke ocijene opuška i njegovog pospremanja. Nakon toga nastavljanje uspravnog hodanja kao da se nije dogodilo ništa. Oni niti nemaju neke instrumente za kopanje po smeću ili nešto slično. Brzo prigibanje samo je kratka sinkopa u hodu. Umirovljenika koji s pločnika kupi opuške ništa ne razlikuje od ostalih umirovljenika koji, recimo, idu na tržnicu ili šeću psa; no to je jezivija, razotkrivajuća gesta podizanja s poda. Jer, umirovljenik sakupljač čikova nije samo siromah, on je i ovisnik. Zato, kad sakupi par opušaka, sjeda na klupu, iz male plastične vrećice (kakva stane u džep) vadi neki dobar, malo dulji opušak, razgleda ga, uglavljuje u muštikl i puši. Svoju prvu jutarnju cigaretu, u malom gradskom parku. Pola devet je ujutro, prve mame su u parkić dovele djecu, protrčavaju posljednji jutarnji džogeri, đaci su već u školi; on pak sjedi na klupi i mirno otpuhuje. Kako to čini zadovoljno i opušteno, djeluje kao da je i on građanin koji ima dovoljno novaca da baš ne mora skupljati stvari s poda. Hini da je, eto, sišao u park da malo uživa na klupi.
Muštikli su nekad bili asesoar male distingviranost. Pušiti na muštikl nije bilo kao staviti cigaretu direktno u usta. Dame su pri ceremoniji pripaljivanja cigarete na dugi muštikl mogle izvesti čitav mali kazališni komad. Dama u rukavicama koja puši cigaretu na muštikl bila je slika velike elegancije, označavala je dokolicu i blagu dosadu i ujedno bila je mala teatralizacija emancipiranosti i superiornosti. Kod muškaraca koji su pušili na muštikl izrađen iz nekog skupog materijala, to je bio znak gospodstva ili blagostanja.
Ovom pušaču na klupi on međutim služi da ne siše tuđu slinu, ne dolazi usnama u doticaj s u prašinu odbačenim predmetom, najčešće još i zgaženim đonom. Osim toga, prolazeći kroz muštikl dim se malo hladi i razblažuje gorčinu čika u kojem se nakuplja puno katrana.
Puno se pitanja otvara u vezi skupljača opušaka. Gdje su mjesta u gradu gdje se odbacuju posebno dugi opušci? Pred zgradama, uredima gdje je nervoza pa cigarete popuše samo do pola, na brzinu potegne samo par dimova? Obilaze li se kante za otpad s odjeljcima za opuške, kakvih ima pred svakom robnom kućom i mnogim javnim mjestima? Sakupljaju li sakupljači plastičnih boca iz kanti za otpad i kontejnera usput i dulje opuške. Što je s kraćim opušcima? Sakupljaju li se i oni, pa se kod kuće razmrve i savijaju u nove cigarete? Koliko opušaka daje jednu cigaretu? Šest ili sedam? U tom slučaju bi za dvadeset cigareta (što je standardno pakovanje) bilo potrebno dvadeset puta sedam, što znači 140 saginjanja, ili nešto manje, ukoliko se naiđe na kakvu dobru javnu pepeljaru, ili prošlovečernje okupljalište. Je li jutro ključno razdoblje, jer kad prođe smetlar, sve je gotovo. Dok rde smetlari, preko dana, traženje je zacijelo puno mukotrpnije; pretvara li u lov za netom odbačenim cigaretama koje se još dime?

*

Sakupljač nečega iz kontejnera. Gospodin je potpuno građanski obučen u uredne i ispeglane duge hlače i košulju s kratkim rukavima, kao mnogi jutarnji šetači-umirovljenici od kojih mnogi, da bi prošetali, odlaze do tržnice ili pošte obaviti neku malenkost. Ovaj međutim nosi opasnu čaklju. Drška je okrugla, od svijetle plastike a na jednom kraju iz nje vire pet-šest centimetara duge željezne bodlje, savinute pod pravim kutom. Izgledaju da su to dobro usađeni debeli i dugi čelični čavli. Jedan jak čaporak, prema kojem su osti upravo gracilne. Da se navečer prošećete s tim jezivim oružjem po istoj glavnoj ulici, za pet minuta okružilo bi vas nekoliko policijskih automobila.
Gospodin o kojem je riječ sa sobom ima dvije plastične vrećice u kojima su na dnu neki mali predmeti, u svakom slučaju ne velike plastične boce. Čaklja, neprozirne čvršće vrećice i malo ubrzani hod (svojstven svim pretraživačima kontejnera, kanti za otpatke i hrpa „iznesenih“ stvari npr. iz dućana i restorana) jasno govore da upravo radi. Čemu služi ova posebna čaklja? Samo za izvlačenje boca sigurno ne. Ali možda za probijanje i izvlačenje perolakih aluminijskih limenki za piće. No, jaka specijalna čaklja upućuje i na harpuniranje drugih stvari. Nejasne su i dvije vrećice. Odvaja li nešto? Ili je u jednoj vrećici ono što je kupio, u pekarnici npr., a druga za „usput“ pronađeno u kontejneru?
On u svakom slučaju nije običan sakupljač boca ili običan izgladnjeli susjed koji se naginje u kontejnere tražeći hranu. Vrećice bi za boce morale biti voluminoznije a njegova odjeća je predobra i prečista za dubinsko zaranjanje u kontejnere. Sama specijalna čaklja, nešto između grabje i harpune, je, na kraju, odviše elaborirana. Pravi kopači kontejnera po njima samo premeću štapovima – koji maksimalno imaju malu kuku ili šiljak na kraju, više za razderanje plastičnh vreća. Prave kopače odlikuje da što im treba izvade golim rukama i razgledaju na svijetlu dana da bi to ili uzeli ili odbacili natrag u kontejner. Kod njih nema nikakvog viška tehnologije; neke žene to čine dok šeću djecu ili guraju kolica. Za njih znaju objesiti posebnu vrećicu a neki nalazi se trpaju ispod djetetove sjedalice.

*

Jedan koji obrađuje kontejnere nosi rukavice. Nema nikakvo drugo pomagalo. Stasit je, fizički jak i u formi. Radi iznimno hitro i s lakoćom jer ima duge ruke. Međutim, ne nosi radne rukavice (kao pometači ulica ili smetlari), već lagane crne i kratke, kakve vole vozači vespi. Da se nalukne što ima u kontejneru, energično ga nagne prema sebi, jednom rukom. Kontejneri nisu naime fiksni, već imaju mogućnost blagog nagiba, vjerojatno zbog pražnjenja u kamion čiji ga mehanizam podigne i protresa. A možda i iz nekog drugog razloga kao što je čišćenje.
Snažnog čovjeka u rukavicama od ostalih rovača kontejnera razlikuje što su oni ipak većinom malaksali i označeni slabom prehranom i sigurno loših uvjeta života. On pak gipko i s autoriteom nagne kontejner autoritarno te u njega zagleda odozgor, uspravan, dok to ostali (moji vršnjaci) ne mogu. Pogotovo ne kad je kontejner pun. Njih ih vidimo u klasičnoj pozi kako se propinju na prstima i u kontejner duboko saginju glavu. A to je ujedno emblematična slika gubitka dostojanstva poniženja. Ili odustajanja od njega. Propinješ se da pogledaš u talog, ono najniže i ogavno, rivaš nos u otpad i smrad bačenih kostiju i gnjilog povrća, teški zadah užeglih masnoća.
Čovjek u rukavicama računam da ima oko 65 – 70 godina, tip je snažnog ribara ili teškog radnika. Takav je i držanjem. Uspravan, ravnog pogleda bez ikakvog „kompleksa“. Kad sretne drugog sakupljača gromko s njim razmjenjuje pozdrav i komentare.

*

On je na rubu da bude „izgubljen čovjek“ – ima plastični vrećicu za boce, što znači da još pokušava održati egzistenciju, ali je jadan i zarastao u bradu. Zajedno, to daje lik nekoga koji je napustio svaku nadu. Krhke je građe, rekao bih da ide prema sedamdesetima. Često, na način polu-klošara, hoda glavnim ulicama u kojima se promenira i gdje su najskuplji dućani, ambicioznije hrvatske ljepotice hodaju naprčenih guzova pred kavanskim terasama za koliko-toliko situirano građanstvo. Siromašnog gospodina s bradom vlasnici i konobari očigledno znaju i dozvoljavaju da na desetak minuta sjedne, makar i on nosi onu pohabanu vrećicu za boce s povratnom naknadom od 0,50 kuna. Tada on u kavani izvlači veliki list papira i piše. Elaboriranim rukopisom zapisuje po pet, desetak redaka ispod naslova velikim slovima. Očito je vrlo obrazovan, visoko pismen: po tipu „bivši profesor“, „svojedobno poznat pisac“, „bivši novinar“, nešto takvo. Lijepi, suvereni rukopis teče mu u francuskom krasopisnom stilu, ne srednjoeuropskom. Na velikom, svježem listu zapisuje nešto kao treću ili četvrtu bilješku tog dana o nečemu. Svaka ima otprilike desetak redaka; pola jedanaest je ujutro, ima mjesta za možda još jednu.
Gospodin sakupljač koji nema za kavu radi isto što i ja. Samo ja dođem kući pišem na kompjuter. Ja to činim u građanskom settingu, a on je socijalno i psihološki izgubljen, tek tolerirani gost za kavanskim stolom. Kad ne smeta. Razlika između mene i njega je ogromna i gotovo nikakva. Ja sasvim slučajno nisam polu-klošar. No potrebno je da se minimalno okliznem, i evo me skupa s njim. (Imam jednu znanicu, nekoć vrlo poznatu, dapače glamuroznu ličnost s velike umjetničke i društvene scene. Sretnemo se, razmjenjujući kratke razgovore. Posljednji je bio iz žanra „Kako si“. Ja: „Ne baš bog zna kako“. Ona: „Da, deset kuna dnevno za hranu i ostalo, ja sam se s tim pomirila.“)
Kad bih tog čovjeka pisca-skupljača trebao nekako definirati, rekao bih da je poput junaka kasnih Hesseovih pripovijedaka, recimo „Pod Starim suncem“: drop out. Ili, po Hansu Mayeru, intencionalni autsajder. Dok sam ja patetični malograđanin.

*

I onda postoji rampa gdje se sakupljene boce i limenke zamjenjuju za blagajnički zapis. Te rampe su improvizirani limeni hangari uz trgovačke centre, na njihovim parkiralištima i nose natpise poput „prihvat ambalaže“. Naime, po zakonu kojeg je uveo dr. Ivo Sanader, prodavači plastičnih i aluminijskih pakovanja pića u Hrvatskoj moraju ih zaračunati pola kune više li i preuzeti ispražnjena pakovanja natrag te onih pola kune vratiti kupcu, odnosno donosiocu, prema načelu kaucije. Pred rampom uvijek stoji nekoliko donosioca s velikim punim plastičnim vrećama, šutke. Uopće, tu vlada deprimirana tišina, tišina istine, jer šute i rutinirani preuzimači koji broje, pregledavaju donesenu robu. Pogrešnu samo stavljaju u stranu, donosioci ne protestiraju.
Dugo traje posao preuzimača, na kraju nešto promrmljaju i jedan od njih otkuca iznos na kompjutoru blagajni, s otkucanom ceduljom s iznosom koji pripada donosioca na blagajni u dućanu. Kolona s velikim vrećama na rampi je kolona poniženih, jer, naravno, nitko od njih iz tih boca nije pio. Ali i zato ako se pojavite samo s kauciranom kašetom s pivskim bocama i stanete u red, prihvatitelj ambalaže će Vam mahnuti da dođete, drugi će za vas već ukucavati iznos, i biti ćete gotovi u hipu. Proći ćete mimo reda poniženih prvo u jednom smjeru, a zatim vraćajući se u drugom, kad ih slobodno i pogledate u oči. Oni su, međutim, apatični, misle na sasvim druge brige. Nekim majkama pomažu s vrećama ambalaže djeca. To su, pretpostavljam, on famozne „samohrane majke“, a djeca s njima od onih šezdeset tisuća hrvatske djece koliko ih ne dobiva dovoljno za jesti, kako je javljeno u medijima sredinom lipnja 2015.
(Napomena iz suvremene ekonomije: Preuzete prazne boce i limenke, prodavači ne smiju baciti, nego moraju vratiti u proces industrijske proizvodnje plastičnih i aluminijskih predmeta. Plastika koja se pravi od nafte se mrvi, ponovno topi ili tako nešto, stiže u mašinu s kalupom koja na kraju napravi blup: iz mašine skače nova plastična boca, ta odlazi u punionicu pive Ožujsko ili kisele vode Kalnička i vrati se u dućan, pa na kuhinjski stol, pa u kontejner, pa se iz njega iskopa, odnese tamo gdje uz prodavaonice, najčešće velike supermarkete, piše da je prihvat ambalaže, pa opet u krug. Time Hrvati štede svjetske rezerve nafte, boksita i puno struje koja bi bila potrebna da se iz rudače napravi rola aluminijske folije ili avion. A može se iz limenke pive Pan, lake kao pero. Hrvatski kopači po kontejnerima tako su na jednom kozmičkom zadatku. Moralno, oni ispravljaju one Hrvate i strane goste u zemlji koji ne haje za budućnost zemljine kugle te za zagađenje prirode u Hrvatskoj teško razgradivim otpadom. Još važnije, oni pogone ekonomiju, zapošljavaju prijevoznike, prerađivače, trgovce sirovinama, osiguravaju radna mjesta, ne samo lokalno već i regionalno, čuvaju svjetske rezerve nafte i boksita itd.)

*

Neki restorani jučerašnji nenačet kruh stavljaju u čiste vrećice i vidljivo objese bočno o kontejnere, za plastični mehanizam za otvaranje poklopca. Tako čine i neke obitelji s kruhom koji im se osušio. Vješaju ga dovoljno visoko da vrećicu ne rastepu mačke i psi lutalice. Nekad se takav stari kruh davao za napoj ili za kokice. Također, u ribarnici koja u ovom gradu pršti svježom ribom i školjkama a osobito sardelama koje stižu svakog jutra s netom pristalih ribarskih brodova, uz neke pultove bude, malo niže na nekom stolcu, kašeta sardelica na kojoj piše „za mačke“ i stoji kilogram 5 kuna ili uopće ništa. To su sardelice od jučer valjda, ili neke potrgane u mreži. Netko tko ima tri mačke, s kilom sardelica može ih hraniti najmanje dva dana.

*

Među sakupljačima plastičnih boca zastupljena su oba spola. Donja dobna granica je oko trideset godina, a gornja oko 75 do 80. Ovo potonje je teško procijeniti, jer ljudi koji loše žive izgledaju starije, a i u hodu i kretnjama su umorniji, malaksali. Muškaraca se vidi nešto više, no to ne mora značiti da ih ima više. Žene s torbama na ulici nisu upadne.
Mnogi muškarci pretraživanje kontejnera prezentiraju kao rad, posao. Imaju bicikle, naprtnjače, mopede, vespe (za žene su karakteristična kolica). Neki se, osobito u razasutim prigradskim naseljima, voze od kontejnera do kontejnera i kolima. Suprotnost te poslovnosti muškaraca je dramatična slika mladih žena koje zajedno sa svojom djecom pretražuju smeće. To je teška slika, jer iz smeća treba izvući oko dvadeset boca da bi se djetetu kupila vrećica bombona. Djeca često prate roditelja kod predaje na otkupnim stanicama, jer je dovlačenje mukotrpno – često pješke, obično uz pomoć spomenutih slabašnih kolica, a volumeni su veliki. Dosta sakupljača, a pogotovo kad su s djecom, za predaju se malo dotjeraju, u svakom slučaju ne dolaze u deprimantnoj odjeći za pretraživanje.
Pri predaji, bilo na rampi stanica/hangar za otkup, bilo pred automatima u koje se boce ubacuju jedna po jedna, nisu zastupljeni samo vidljivi siromasi i iscrpljene samohrane majke, već i obitelji hrvatskog „srednjeg sloja“, vrlo pristalog, svježeg izgleda. Neka djeca u redu imaju spušten pogled, stide se kao i njihovi roditelji. Druga pak stoje uzdignute glave i uzvraćaju pogled. Izražavaju solidarnost s roditeljima, a možda i neku, nekad se tome reklo klasnu svijest. I to je dramatično vidjeti. I jednu i drugu djecu spaja radosno iščekivanje da će kasnije u super marketu od utrška dobiti čokoladicu

*

Na uređenim plažama hotela i kampova sakupljači i sakupljačice rade u brzom tempu, bez buke i efikasno, vjerojatno jer bih ih u protivnom čuvari morali potjerati, da ne kvare opću sliku Velikom brzinom ipak zagledaju etiketu, jer su mnogi na plaži stranci pa su u košarama za otpatke i boce donesene iz inozemstva, a za njih nema povratne naknade. Po repovima i velikim vrećama pred otkupnim stanicama u turističkom pojasu zemlje sudeći, turistička sezona je ujedno i vrijeme velikog sakupljanja.

Urbani očajnici, obilježeni bijedom, alkoholom (sakupiti dvadeset boca za pivu i pola kruha), ljudi koji su na rubu klošarstva pa „pristaju“ uz kontejner, tvore samo dio mali dio sakupljača. Neki su obučeni sasvim građanski. Na plaži preko puta Briona. On: ispeglana košulja, ispeglane hlače, kožnate sandale; gospođa u pratnji bijele hlače, tamnoljubičasta majica, bijele tenisice. Isto kao da su u šetnji, samo što gospođa ima veliku vreću za smeće s bocama. Ona ne ide cijelim putem zajedno s njim, već ga čeka na određenim točkama u hladu. Oni i jesu jedan prosječni gradski bračni par. Jedan pedesetgodišnjak u gradu, obrijan, podšišan, ljetno elegantan, sagiba se za opušcima munjevito, podiže ih jednog za drugim kao da je inače sportaš ili jogger. Nosi veću trgovačku plastičnu vrećicu koja se u donjem dijelu već nadima od opušaka. Tu se, naravno, ponovno postavlja pitanje tehnologije dobivanja duhana, jer su opušci na pločnicima vrlo kratki i plosnati jer su zgaženi, a oni ih ipak kupi.

*

Neki pometači ulica imaju posebnu vrećicu u koju spremaju nađene plastične boce. To im je dodatna zarada. Ako ne mogu ponijeti boce taj dan, naguraju ih u gusto žbunje ili živicu i poberu drugi dan. Oni su i profesionalci i siromasi-sakupljači. Zbog svog privilegiranog zanimanja, pražnjenja i zagledanja u koševe za smeće, njihovo sakupljanje je vjerojatno jedna vrsta protuzakonite djelatnosti. Ili tolerirane slično kao kod konobara, koji dobivaju minimalne plaće ali ih se ne pita za napojnice odnosno podrazumijeva da im je u stvari tu zarada. Kako su mnogi sakupljači zaposleni ili su redovni umirovljenici, razlike između profesionalnih smetlara i njih prelijevaju se. Zajednički nazivnik im je teška neimaština.

*
U jednom fast-food restoranu prodavačica je pod tezgu spremila desetak limenki od piva i preko šanka ih predaje jednom od sakupljača. Promatram to oko ponoći, pred zatvaranje je. Prodavačica to čini brzo, u lokalu nema nikog drugog. Je li to milodar i gesta, ili su nekom tajnom dogovoru? Ili znanci, susjedi? Ili se fast-food jednostavno rješava balasta ostavljenih limenki?

Post scriptum

Tokom ovog ljeta (2015.) veliki internetski portali objavili su kako je jedan Splićanin s hendikepiranim sinom bio izbačen iz brodske čekaonice jer je dijete zaposleniku brodarskog poduzeća (Jadrolinija?) išlo na živce. Otac je otišao van i sjeo na klupu s djetetom čekajući brod. Sa sobom je ima bocu kisele vode za dijete. Stavio ju je na klupu. Jedan čovjek, klošar, dograbio je bocu i više je nije dao. Rekao je po prilici „To je sad moje“. Otac se požalio istom zaposleniku od prije, tzv. „zaštitaru“, no ovaj mu je odgovorio da to nema veze, jer da je onaj s bocom neki „lik“. U filmu Ivone Juke Ti mene nosiš, prikazanom na Pulskom filmskom festivalu, postoji mala sekvencija, dužine dvominutnog video-klipa, koji prikazuje jednu nisku, skoro patuljastu osobu koja se pentra u kontejner i skakuće oko njega da ga pregleda. Prizor je komičan jer na kraju gotovo da će se naglavce prehititi u kontejner i nestati u njemu. Scena je chaplinovska, i ima sretni kraj. Mladi prolaznik priskače u pomoć, lako dohvaća plastičnu bocu i predaje to osobi sakupljaču koja odlazi gurajući (vukući?) s nekakvim tačkama natovarenim punim plastičnim vrećama. Međutim, ostaje otvoreno što su vreće pune boca a što vlastitih stvari, jer osoba je beskućnik, odnosno beskućnica. Lik je realističan, jer među urbanim očajnicima i klošarima koji obrađuju kontejnere ima i „malo ćaknutih“, simpatičnih, koji na primjer razgovaraju sami sa sobom. Ovaj kojeg je napisala Ivona Juka, zbog svoje malenosti, hitrosti i zakrabuljenosti podsjeća na djecu koja žive u kanalizaciji ruskih velegradova.

U knjizi Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od 15. do 18. stoljeća, Fernand Braudel iscrpno opisuje veliki društveni sloj prosjaka u Europi, njihova kretanja, zajedničke pohode, kolektivna prava, prihvaćenost i sl. Za razliku od njih, sve šira pojava skupljača i pretraživača otpada u današnjoj Hrvatskoj obavijena je šutnjom: oni (barem do mene) dopiru samo slika u novinama ili nijemi slikopisn1i nastup kao u Jukinom filmu. Makar, svi za njih znaju i vide ih u gradovima svakodnevno. U tome postoji mala paralela s nevidljivošću klošara-prosjaka u gradovima. Premda stoje ili sjede na najfrekventnijim mjestima i nagovaraju prolaznike, ljudi gledaju kroz njih, ne čuju i ne vide ih. To kod klošara dovodi do ozbiljnih psihičkih poremećaja. Šokantnu knjigu o tome objavio je francuski antropolog Patrick Declerk pod naslovom Brodolomci (Les naufragés).