Postah monstrum preko noći

Postah monstrum preko noći.
Zaspah kad drugi sniti nemogaše.
Ja odsanjah zločin nad sobom.
Plutam zarobljen u tegli,
u znam kojem
i čijem vremenu.
Sjećanje na ljude
paučina je retoričnog uma.
Vidim bolje od vas.
Sijate još
izdaje vas snaga,
skapavaćete od noćas
u tami zaborava.
Diše neispunjena prostorija.
Za mater i oca,
i još nekoliko rijetkih ljudskih ptica.
Puna je ništavna soba
izvirućeg kosmičko-prosijanog crnila.
Zvijezde se planinama prozivaše.
Vidi se,
šljašte životi
trguju isprepletene tudjinske civilizacije.
Jedna počiva na simbolu kružnice,
dok druga prihvata
i negira istovremeno
dvije ili tri dimenzije.
Žiri za tačne odgovore
otvorio je ured
a počiva u minusu
na katu
sopstvene negacije.
Crpi tako filozofiju tačke.
Binarno upisuju životnu putanju
iluzorno je zamišljati kao veliku
ali i bez zapremine
i obima
po mogućnosti,
dodati po potrebi
kad postane neizdržljivo.
Da se nemaštovitost
pojedinčevog uma
povinuje sujeti.
Ignorantnosti
suludoj tvrdoglavosti.
Štrči impotentni pokušaj
osudjen na samom početku
na propast i nevjeru.
Koliko je slabih hulja gmizalo?
Prije tebe
prije mene
prije vas.
Nas,
njih i njihovih.
Nabroji ih sve bez razlike.
One koje se preskakalo
njih se i riješavalo
kao pauze
intermeco
pojedinačnog ponaosob užasa.
Prskale su ljudske lubanje
za nečije rodjendane.
Bili su koncerti dok su svu noć
gorali ljudi i njihovi preklani životi.
Iz jednog u drugo preskakasmo.
Olimpijske prepone posudismo
hrlili u pokolje,
mislili na oslobodilačke puteve,
nadali se opravdanju
za leševe nevinih
i krivih ljudi.
Mi bi se rješavali tako.
Onda bi se žalili
kakav smo to citiram: “Djubar
naprasno od ljudi za par godina postali.”