Piše: Izet Medošević

Oko jedanaest zazvoni mobitel.

– Alo!?

– Ej, pa di si ti druže, Markić je!

– Ej.Boook.Šta je, di si ti?

       – Evo danas doputovo.Baš sad, pred  pola sata  došo na Belveder.

– Doputovo? Doputovo otkud ?

– A možeš pretpostaviti..A znaš, pa pričo sam ti ..A jebote, pa znaš!

Zatvor je bio u pitanju ali sam šutio, jebiga..On je bio stariji, povučeniji i u nekom svom soliranju.

     Markić nastavi: – Znaš onu moju terapiju koju sam dobivao prije nego.. Znaš što mislim?

– Znam, al to ti ja ne dobivam..- (mislio je helex.).

– Aha, .. A dobro, nema veze… Sad sam izašao pa dok sredim tu birokraciju i dok se ne vratim na šljaku u njihovom sam sistemu, kontaš?

– Je kontam, kontam .Čuj  možda ti kod drop ina ima nekog od onih dilbera koji se ispred motaju.  U centru gdje imaš pribor  za junk.

– Znam, znam samo tamo ne znam đir…Nisam nikad baš išao- reče on tiho.

Ispred drop – ina u slijepoj ulici u centru grada skupljala se ekipa iz narko miljea ali onog najadnijeg. Dole niste mogli naći  nikakvu normalnu drogu .Samo tablete i substituciske terapije.Ni trave nikad nije bilo. Visjeli su dole  pijani i agresivni svatovi, pa tko ne zna – ne ulazi, u tu još slijepu ulicu. Mene su ipak  znali tamo, mene su znali svugdje u gradu, na žalost i na sreću..

– Okej  – kažem Markiću – skupi me ispred zgrade pa idemo dole na  blef da vidimo dal ima koga.Mobitele dole od ekipe nemam a i ne uzimam jer bi zvali posle i gnjavili za pizdarije.

–  Normalno. Normalno. – veli on -Nego može za cca deset  minuta ?

–  Ajde!

Markić se pojavio nakon pola sata. Kad sam ušao u auto uvidio sam da je dobro osjedio.

– Frende moj, frende moj da ti znaš, šta je tamo, da ti znaš čoveče – počeo je on ubacujući se na glavnu cestu…

– Šta brein damage? – pitam.

– Ej, ne možeš vjerovat.

Smijali smo se.Što drugo.

– Sve ti je kako se postaviš- –Znaš prvo su me bacili u Remetinec. Tamo pjesma.Heptnonska terapija.Može se.Bio sam na četri hepa, plus naveče sedatrivčić za spavanje.Taman da ti zamuti situaciju u kojoj se nalaziš…..Ali poslije!..Ali Via Roma! Katastrofa.

– Osam nas u sobi..Krađe non stop.Pretresi.Čuvari zemare, marišu, za pizdariju svakakvu. Zamisli koliko samo treba da jedan dan prođe a kamoli devet i pol mjeseci…

– Jebote sat je puno-, dan je masu – nadodam i upitam:

– A cigare?

– Duhan i pilsevi, to ti je valuta.. Ne bi vjerovao na koje fore ljudi šveraju pilseve.Najviše u ustima.Puno njih nema zube kontaš?

Kontao sam. Markić nastavi:

– Makar što se mene tiče – ja sam  pušio samo malboro, i to svaki dan. Tamo je lova bitnija nego vani, pogotovo na dnevnoj bazi.Ljudi te fakat drugačije gledaju.

– Zbog marlbora?

– Daaa.Najozbiljnije.Hvala Bogu starci su mi slali keš .

Jer Ako nemaš izvor para, e onda je baš dno.Najebo si.

Upali smo u zeleni val pa Markić doda gas i nastavi:

– Dobiješ hranu  i to je to.Nemaš keksa, kave, duhana, jebenih gaća.Sve ti oduzmu kad ulaziš. Kozmetiku, sve druge sitnice.Prije bi ti dali barem robu, sad ništa.

– A ako nemaš četkicu, ni pare sa sobom, kako pereš zube?

– Nikako. Boriš se za neku rabljenu. Tip koji je bio samnom u čeliji, cigić, šverao je suboxone, malo bi pustio sebi, ostalo prodao na šetnji  – za duhan.Ja sam se skinuo sa svega unutra, evo samo još bez tih helexa ne mogu.A ti? Kako ide?

– Po starom.Muzika, bendovi, korak dalje od klošarije.Čuj, nije loše, bolje je nego što je bilo, što nije fakat teško. Nije super ali je progres….Skoro četri banke imam a u glavi 23, a ponekad 63..Zapalio sam cigaretu da promjenim temu, pa dodam:

 – Čuj stari  ako je netko ispred drop ina možda bude sreće – 50/ 50%

Jedva smo parkirali. U Rijeci je pakao parkirati u centru, usred bijela dana – besplatno. Promatrao sam Markića dok je manevrirao mašinom.Dosta je smršavio,glas mu je bio puniji, kretnje agilnije i nije psovao na ostale vozače..Dijelom sebe bio je ponosan što je bio unutra i izdržao, dijelom se i sramio, ali u to nisam ulazio. Čemu? Pobijedio je strah , nije se više bojao.Moram reći da je imao i dosta sreće. Čekala ga je  stara šljaka, državna, lagana i dobro plaćena. . Snašao bi se on i u polusvijetu, posao je posao, a on ga je ozbiljno shvaćao. U legalnom ili ilegalnom biznisu cijeni se poslovnost.Budi brz, svoj,  ne potkradaj, ne razmeći se i drži jezik za zubima. Neki ljudi jednostavno mogu svugdje a neki nigdje.

Stigosmo pred drop in..Najviši tip izdvoji se iz grupice korisnika koji su sjedili i cugali vino iz tetrapaka na asfaltu i  stane direktno pred mene. Markić kao pridošlica išao iza.

-Trebaš subove? – upita.

– Trebam i to, al prvo helexe.Imaš?

– Nema ih nitko tu, al za pet minuta mogu riješit.Daj za poziv, pozvat cu lika.

Dao sam mu mobitel i on nazove. Markić se naslonio na zid. Vjerovatno se osjećao kao u zatvorskom dvorištu. Visoki tip je glasnom naredbom završio razgovor, vratio mi mobitel i počeo mumljati  nešto o deložacijama na Zametu.. Spuštali su ga subotexi, pa je zvučao kao na horsu, promuklo..Uz to se i Markić uključio u razgovor. Spomenuo je da je danas izašao van iz bukse.. Baš danas na petak 13. Tu smo se svi nasmijali.Visoki mu srdačno čestita. Slijedio njihov interni razgovor na temu: tko je novi upravnik, dal radi ta i ta sestra, jel još uvijek imaju skladište, koga su stražari iscipelarili.Šta je novo uvedeno.Visoki se pohvalio da je barem sedam puta bio unutra.Tu sam bio autsajder.Nisam na sreću imao živaca za kriminal ali me je policija kao pankera često maltretirala i tukla. Uvijek bi se naivno čudio kako to smiju.Ispada da je pušenje trave veće zlo nego fizičko nasilje od strane policije.Dobiješ kaznu od deset tisuća kuna za dva đointa , plus batine u stanici i da apsurd bude veći kad država bude legalizirala marihuanu koncesiju će dobiti neki tvrdi desničari kakvih je krcata policija pa će za sve ljude kojie su batinali biti još i nagrađeni masnim profitom.Nego da se vratim na dešavanje ispred drop ina gdje mi je bilo zanimljivo  slušati  visokog tipa i Markića dok su razgovarali o kantini.U Via Romi radi zatvorska kantina i to izgleda punom parom.Glasine kruže da je kantina uvijek u zakupu nekog iz vrha zatvorskog sistema ili se potajno vodi preko nekog iz njihove familijarne linije… Kantina je 40% skuplja od  „Brodokomerca“ pa se osim vlasnika ujedno financira i sam zatvor. Poražavajuče zvuči to da u biti plaćate svoje tamnovanje.

Zadubljen u svoje misli dok su njih dvojica razgovarali, primjetih  čovjeka od nekih šesdesetak godina kako ulazi u uličicu, prolazi  pored ostalih junera i dolazi  ravno do nas trojice.

– Daj dve! – veli visoki tip starome.

Stari izvadi dvije table helexa i pruži mu ih..

– Pošto su ti subovi, po dvadeset?-upitam visokog.

On kimne glavom.

– Znači sto kuna, uračunato i tebi za pivu.Ok? Helexi su za frenda.

Visoki tip pruži meni subove a Markiću helexe.Ja mu zguram stotku u đep od traper jakne.

On mi  salutira.Markić se također rukuje s njim..Dok smo izlazili iz ulice, nismo se osvrtali.

Vozili smo se prema svojim kućama bez riječi… Svirao je Franz Ferdinand.

– Čuj,  jesu ti dobri oni, Franc Ferdinand? Meni su ono, među prvih deset. – veli Markić…

– Nisu loši – samo nervira me što danas većina bendova zvuči poput njih.

Ta mješavina Stranglersa i disko ritma, okej al ništa posebno.

Markić je šutio.Bio je manje zahtjevan što se tiče glazbe.Tu sam ja bio tvrđi. Pitao me i što mislim o bendu Vatra ali mu nisam odgovorio, iako mi je taj bend predstavljao sve ono što mrzim na današnjoj hrvatskoj sceni.Na kraju ipak nisam izdržao:

– Liče mi na Leteći Odred, znaš na koje mislim?

– Misliš na one zemljake, tešku komercijalu?

– Da. To mi je sve isto, čak i pjevači liče, samo što se Vatra fura na rock a ovi na…Ne znam ni ja šta, to se ne može svrstati ni pod Pop.

– E tu si u pravu – zaključi Markić, vadeći tablu helexa, istovarujući par komada ravno u grlo.

– Gle sunca, stiglo je proljeće! – velim onako sam za sebe.

Markić je šutio. Zapalio cigaretu i na kraju se nasmijao…