Piše: Blažo Davidović

Pokušavam zamislit kako bi bilo da smo se nekad davno sreli na neki drugačiji način.
Da su nam se pogledi duže zadržali u nekoj od večeri u kojima smo se sreli na pustoj ulici.
Da smo se našli negdje na nekom običnom mjestu, pili neko piće (ja sam tada pila vermut ili martini s maslinom) pričali o ne znam čemu, smijali se, osjećali privlačnost.
Da smo pričali o muzici, knjigama, horoskopu, šta radimo, šta volimo, ne volimo… gomilu smiješnih stvari dok bi zrak među nama bio gust i ljepljiv od erotskog naboja.
Da su nam se u razgovoru dodirivali prsti onako, kao slučajno uz praskanje nevidljivih iskrica.
Da si me vozio na vespi dok su moje grudi bile naslonjene na tvoja leđa.

Da da si mi pomakao pramen kose i sasvm lagano dodirnuo lice.
Da si mi u gužvi diskoteke govorio savim blizu uha i da sam osjećala tvoj vrući dah od kojeg bi mi se oduzela koljena.
Da bih sva drhteći sa leptirićima u stomaku nestrpljivo očekivala kad ćeš me poljubiti, a ti bi odugovlačio vrlo dobro znajući što radiš.
Da smo hodali negdje pored mora i da je bila topla ljetna noć sa mirisom tamarisa.
Da si zastao, privukao me k sebi, dodirnuo mi prstima usne i polako. kao u usporenom filmu. počeo me ljubiti.
Da si mi govorio riječi poput pjesme koju. onako raspamećena. ne bi ni razumjela. samo bih je beskonačno slušala.
Da smo se svukli goli i ušli u more nasmijani i uzbuđeni, grlili se, dugo strasno ljubili… onako u moru, vrući, uzbuđeni, nestrpljivi sa svim mogućnostima pred nama…

Jesam li ti već rekla da si muškarac iz mojih snova, onaj kojeg bih kao djevojčica i kao cura zamišljala, sanjala i opisivala prijateljicama.
Divljak nježnog srca, inteligentan, kojem vjerujem potpuno, kojem se bez suzdržavanja predajem tijelom i dušom, koji pije sedative, kavu usred noći i čaj od nane, koji neprestano puši i izgleda tako jebizono sa cigaretom i od čijeg glasa se ovlažim šta god pričao…

Iznenađuje me koliko snažno na mene djeluje tvoje pisanje o ozbiljnim temama (onim koje ne govore o ženama i jebanju) to ti daje nevjerojatnu moć zaštitnika, istinoljubca, pravednika, heroja koji prkosi svima i koji bi me zaštitio od svih, koji bi laganim potezom ruke porušio sve koji mi stoje na putu…

…

Eh, draga moja, tako si to impresivno napisala. Najbolje mi je ne odgovoriti. Praviti se mrtav. Ali,da su se ti nebeski kodovi i božje šifre, zakoni fizike, faktori sreće, statistika i puka slučajnost poklopili, ne bi bilo tvojih riječi danas ni mog skromnog odgovora.
Otprilike tako, falio je susret sa par uobičajenih bezazlenih dijaloga, tipično splitskih i onda bi možda bilo, možda bi fulali, neka mladenačka prepotencija i prkos pokosili igru srca, možda bi bilo svašta, nešto, ništa, bilo bi možda nezaboravno.
Ili bi razočarana kući češljala kosu prije spavanja, skidala se ljutito i zaspala sanjajući kako sam, vozeći vespu, pao ko Hrvatska, raskrvario koljena, polomio obe ruke ili mi je glava otekla od udarca u beton.

A je, je… Uvijek sam volio to: osjećati sise iza leđa dok prkosiš vjetru na vespi. Rasli smo nevino i ostali djeca. Rat nas učinio starcima. Ljepota situacije je u tome što se ona nije dogodila, a kao da jeste, pa se to – što se nije dogodilo – podrazumijeva kao događaj kojeg srce usisa, mozak memorira, a tijelo se namjesti savršeno, kao bečki orkestar koji čeka ćelavog dirigenta u svilenom fraku.

Naša djeca to ne razumiju. Ne shvaćaju kako je to slušati Doorse, a imati Štulića na dva metra od nas, kako je sve idole imati posložene u par stotina jebenih splitskih metara. Odrastati sa Mirom Furlan, ponositi se Borisom Dvornikom, Hajdukom, čitati Kapora ili Duška Radovića, upijati Smoju, popiti kavu sa Vaskom Lipovcem, Berberom, raditi žurke sa baletnom grupom Lokice Stefanović, oni ne kuže to jer su uništeni globalizacijom.
Današnja djeca najradije bi odgajala virtuelnu djecu.

To da bih pomakao sve koji ti stoje na putu – to je točno.
Tvoj put ne smije imati blokade, barikade, nasilnike i našminkane pozere.
Budem ja to, ne brini, uradio i danas.
Put tvoj put je moj, možda drugi smjer, druga traka, ja trenutno u onoj zaustavnoj, znaš ona krajnje desno na auto putu, ali mi smo putovali gore, u beskonačnost, smijali smo se svim kratkim, jednosmjernim putevima, a slijepe ulice doživljavali smo kao škuribandu.

Put života put je ljubavi. Kad staneš voljeti, onda se ne mičeš.
Kretanje je na nuli.
Onda to je znak smrti. Ne kliničke, ne duhovne, nego prave, definitivne.

Nije nam suđeno, ali nam je sluđeno. U državi u kojoj je sve otuđeno. I dobro je, draga moja, dobro je što su godine prošle, danas uvijek možeš ući u kadu punu vode i pozvati njega pa se cerekati provjeravajući Arhimeda: kad se oboje smjestite koliko vode će poplaviti pločice?
Pariško plave.
Za vas koji nemate televizore u boji, ona ima divnu haljinicu pariško plave boje, sa šljokicama…..a njen dvostruki aksl i piruetu, po mom sudu, žiri nije ni shvatio…

Imati priču jače je, trajnije, moćnije i ljepše od imanja situacije zarobljene lancima nesavršene realnosti.

Puštam ti Arsena.

Prije nego on pusti nas.

https://www.youtube.com/watch?v=37YgIgLX6Pg