Piše: Nenad Popović

Idem, na Dan državnosti, dakle praznik, dan koji posve naliči na nedjelju, u veliki supermarket. U nabavku, jer sam u situaciji da nam podjedanko trebaju i svakodnevne namirnice ali i stvari, one bazične za kuću. Jer smo se preselili. U kući ne fali samo kisela voda, već i najčudnije stvari, otvarač za konzervu, plastični škaf, kvačice i nekakva drška. Tako je zbog useljenja spisak za kupnju kojeg sam sastavio za dućan potpuno šizofren: kruh, senf, voće, plastični škaf, piva, aluminijske ljestve. Dobro da nitko ne vidi u mom stražnjem džepu tu cedulju. U nedjelju trebam ljestve: dapače na Dan državnosti, kad bih popodne trebao trebati samo pivu.

Jer, dan naše državnosti pada usred najvrelijeg ljeta, kad se piva pije na litre, doma, u kratkim hlačama, plebejski, proleterski, na balkonu, pred televizorom, u potkošulji. Pada u godišnje doba kada se ljudi iz mog zavičaja dijele samo na one koji piju gemište iz domaćeg vina i kisele vode (piju po vrućini samo “lagane gemište”, daleko od zimskih jakih dva u osam), te one koji loču pivu. U vrelim ljetima piva se u mom kraju loče, to se otvoreno tako kaže, jer se tada znoji i žeđ je stalna. Panonske vreline su jezovite, pritišću od ranog jutra, po noći se ništa ne rashladi, nema tu nikakvog podnevnog maestrala, večernjeg lahora oko jedanaest itd.

Lokati je po ljetu vesela, riječ. Po zimi, lokati znači biti alkoholičar, lokati je tad tragična i pejorativna riječ; po ljetu pak glagol je benigan, simpatičan. Između maja i septembra ne označuje u stvari onog koji pije, već visinu temperature; ne odnos nekog, ili nekog društva, prema piću, već pogođenost vremenskim prilikama.

Ići na Dan državnosti, uopće u nedjelju popodne po pivu, “po još pive”, u dućan, također nije zazorno. Dapače, znak je nedjeljnosti, opuštenosti i radosti: radničke, proleterske, drugdje bi se reklo socijaldemokratske. Skočiti u nedjelju poslije ručka po pivu i cigarete, izrazito pozitivan statement, jer između ostalog znači i to da proleter ima za to i novca u džepu.

Tako u pogledu mene, koji nehajno idem u supermarket u jedno lijepo, praznjikavo popodne, sve ima dobar predznak. Pogotovo što je ovaj grad donedavno bio industrijski, kao i onaj iz kojeg dolazim. Idem u japankama, kratkim hlačama, majici. Čak ni ne zaključavam auto u podzemnom parkiralištu, toliko sam nedjeljan. Poklanjam si tu nehajnost i doprinosim društvenoj nedjeljnosti. Makar su se u tom supermarketu kod ulaza naselili neki neugodni Romi, kontroliraju ulaz i izlaz i sve prilaze, podzemni parking osobito.

Mjerkaju kolica. Ima ih svih vrsta, od klinaca koji satelitski kruže po parkingu i okolici, u užem i daljnjem perimetru oko središnje osi, koju tvori jedan musavi Rom patrijarh. On pak strijelja pogledom domaćice i obitelji koje guraju puna kolica. Zavaljen je u plastičnu stolicu groznog, prljavog kafića, u kojem radi blijeda djevojka, o čijem siromaštvu govori nijema bespogovornost kojom reagira na migove i promrljane riječi onih koji bi trebali biti gosti u kafiću. A zbirka su kriminogenih Roma, sivih švercera i polu-nasilnika iz predgrađa, alkoholiziranih i degradiranih lopova, besposličara i inog svijeta bijede i izgubljenosti.

Što uključuje i uvijek jednog-dva gladnog penzionera i/ili ogorčenog bivšeg oficira JNA, udbaša ili policajca iz obližnjih nebodera. Takvi neboderi, soliteri, zgrade i kako se sve to zove ovdje su vrlo česti, jer smo u bivšem vojnom gradu pod striktnom kontrolom Narodne armije, dakle staljinističke, tu je pedeset godina bilo kao u Murmansku recimo – no, u kritičnom trenutku 1990. nešto ti oficiri svaki ponaosob nisu razumjeli poruku generala Tuđmana, njegov “Naprijed”, ili su krivo tipovali na Miloševića – mislili su valjda da će se ovaj pojaviti u Puli – oni, dakle, nisu uhvatili priključak, pa se sad, kad su ostali naplavine i socijalni slučajevi, osjeća gorčina u svakoj njihovoj riječi, intonaciji i ostacima jugoslavenskog vojnog i nadzornog vokabulara, u tipu rečenice, jednom izdignutom, malo strogom načinu razgovora, tužnom ostatku orlovske perspektive od koje je ostala samo definitornost, i to pesimistična, te svi govore potpuno iste rečenice: Do ovog su doveli nacionalisti, Nije ovo bio posljednji rat, Ništa nije gotovo, Za sve je kriv Tuđman i Evo gdje i s kim sad pijemo kavu, moj gospodine. To govore ako ne šute, a uglavnom apatično šute.

Da, i oni uvijek imaju jednog predstavnika na ulazu u taj veliki supermarket, robnu kuću u stvari, jer ona ima jaki non-food sektor (tako se to kaže). Taj predstavnik je i subalteran naspram onim švercerima: bez kave pred sobom, bez novina, bez vrećice. Nadasve bez vrećice. Penzioneri naime, civilni kao i ovi bivši represivci, više ni ne glume da su si otišli kupiti neku sitnicu, pa su, eto, usput sjeli i malo promatraju što se zbiva. Nekad je pogotovo sloj represivaca iz dosade odlazio pročitati novine u javnost, uz kavu, kod najbližeg novinskog kioska. Imali su i puno vremena, rano su penzionirani zbog posebno teških poslova na kojima su radili, makar mi ne znamo koji su to i što je na njima bilo tako teško da su u oblasti radnog i socijalnog prava imali veće beneficije od rudara. U svakom slučaju, značajno su sjedili kraj kioska, glumili budnost. Promatrali narod odmah u kvartu, preko novina, da odmah kod kioska ne započne kontrarevolucija, netko ne ispusti eksplozivnu napravu u kantu Ledo, ili da se ne vrzmaju kakvi strani špijuni.

Sad, ove lijepe nedjelje, oni kao i ostali penzioneri-pauperi bulje u prazno, bez kave i bilo čega pred sobom, gledajući vrevu ljudi koji si mogu kupiti hranu, voće, kekse, koji balansiraju s ogromnim pakovanjima snježnobijelih rola toaletnog papira, a oni su polu-gladni i obučeni u odavno isprane stvari. Sjede tamo uvijek spremni da ih konobarica potjera. Sad nakon svega, tek su na obodu perimetra ugojenog pedesetgodišnjeg romskog pod-kralja smetlišta, vlasnika sala i ganga svoje djece-prosjaka. Koje on nadgleda (da se ne odu igrati), ili čini nešto slično, npr. u kombiju ima plastične đinđuve na crno, koje uvijek može isporučiti. A u svakom slučaju stoluje, poluspuštenih vjeđa i, kako smo rekli, povremeno strijelja očima ako ga neki civil zagleda.

Recimo, zagledaš ga dok zijevaš na silaznim pokretnim stepenicama, jer ti ne silaziš samo, već se spuštaš točno u središte tog nevjerojatnog kazališnog prizora, podzemnu terasu kafića gdje su stolci raspoređeni jasno kao u početnoj sceni nekog Čehovljevog komada. Iza tebe još se ore reklame, oko tebe pejzaž plakata i punih kolica sa šarenom robom, vriska djece – a dolje, točno kamo gledaš i kamo se neumitno spuštaš, sjedi jedan puni postav likova glumaca kazališnog komada sa centralnim i sporednim likovima, bezličnim statistima, ponekim gipkim dvadesetogodišnjakom iz anturaže glavnih likova, te ženama, poslugom, djecom i prosjacima. Konobarica koja dolazi i odlazi daje nijemu ulogu.

Ti se sa strmih stepenica, naravno, zagledaš u centar, refleksno održavajući ravnotežu pretrpanih kolica i ujedno usisan inscenacijom. Gledaš u glavnog, vlasnika kila, spuštenih vjeđa, zlatne narukvice i autoriteta. Na što te sljeduje strijeljanje očima. On te, upitno pa ozbiljno, primjećuje, drznika, te par sekundi strijelja, “opasno”. Računa na tvoj strah od fizičkog, jer ti u kolicima guraš mlijeko – ženi, guraš mlijeko ženi koja te poslala u dućan, mlohavče jedan, slabiću. Strijelja te i jer je bogat – zlatna narukvica – a ti kupuješ u toj robnoj kući, gdje se on odmara ili je navratio zbog poslova, gdje je parkirao mercedes. Ti uopće nisi muškarac, nemaš ti zarolani svežanj eura u prednjem džepu, da ti grije stegno. I – još ga gledaš s tih pokretnih stepenica! Da nećeš možda ti s rolama wc papira još i pogledati njegovu jedanaestogodišnju kćer u slatkoj, prekratnoj ljetnoj haljinici, koja cupka pet metara dalje, pohotniče jedan. Pička ti materina, spusti pogled bolje već sad na pola stepenica, i tako prođi ispred mene, guraj kolica, anonimče, nestani u parking, u taj svoj bijedni toyota yaris od žene.

Ti se, naravno, praviš da to ne primjećuješ. Jer to nije Čehov, već teatar dostojanstva. Mjera tog strijeljanja očima od tri sekunde je mjera socijalne uniženosti. Iskra. Jer, ovo je kazališni komad izgubljenih, a Rom kralj zapuštenog kafića to je samo koliko su oni penzioneri, alkoholičari i njegova mršava djeca ispod svakog praga, u jednom apatičnom stanju, kao u Kalkuti. On je kralj koliko je mastan a oni skeletirani i posivjeli od bijede, utoliko što ima praznu, odavno hladnu šalicu za kavu pred sobom, zbog kojeg trofeja je prekrižio noge. Možda čak ima i mobitel.

Kod njega je pohranjeno sve što jedan siromašni klan ima, jer za sladoled za koji ga moljakaju njegova djeca nema, a još manje za neke jeftine crne naočale na stalku postavljenom u taj podzemni propuh, a u kojeg njegova djeca fascinirano zagledaju kao da je pomodni butik iz glavne trgovačke ulice.
Teatar. On će, naravno, nakon dvije-tri sekunde, spustiti svoj streljački pogled. Ako se zadržiš na njemu, kao ja, koji sam djetinjstvo proveo u kvartu koji nije bio od onih boljih, pa mu nadri-nasilnici, a osobito balkanski siledžije, idu na živce. Jer, ako bi se stvarno zagledali, onda bi mu pristupio za stol i pitao Što me gledaš. Izletjela bi konobarica i otjerala ga – vlasnik rupe od kafića neće nikakvih problema – lopovi i pijandure bi dugoročno izgubili respekt, a deprivirani penzioneri bi doživjeli satisfakciju.

Nastupila bi stvarnost. Zločesta igra s nevinošću onih kupaca s kolicima i represiranje vlastite djece, držanje dvora na propuhu, sve bi otišlo k vragu. A kamoli da se, iznerviran pogledom, tamo stane derati neki Nijemac na dopustu, spustio bi se zaštitar, i otjerao sve skupa, barem do sutra, a možda bi teatar i zauvijek bio zatvoren.

No, nitko to ne čini, svi se daju strijeljati pogledom, terorizirati kazalištem okrutnosti besprizornog i još k tome bahatog oca. Radije pripaze na novčarku tih par sekundi između rashlađenog prostora i parkinga. Izbjegavanje konflikta je opća svijest o podjeli društva: neoliberalizam je Europi podario prve korake u indijsko stanje s kastama besprizornih, odnosno afričko, gdje se prosjaci ne vide.

U supermarketu apstrakni, magični zid od pola metra između polugladnih i onih koji imaju funkcionira kao onaj na sudu gdje ništa, samo dva metra zraka dijele suca i optuženog, pri čemu je sudac nedodirljiv, užasno daleko.

Neka si, dakle, ti dolje imaju svoj teatar gledanja robe i hrane koju nemaju. Veliš si ti s vrećicom. Strijeljanje pogledima kralja te grupe, njegova gluma, tom gledanju je samo dodatak i nema ama baš nikakve veze. Skoro da je dobrodošao znak života. Usamljeni beskućnici i prosjaci po velegradovima koji prose govoreći vam nešto a nitko se ne osvrće niti ih vidi, s vremenom polude. Nakon par tisuća puta da su pogledali u oči i govorili a nisu bili viđeni, izgube svaku orijentaciju o tome postoje li uopće.

Ovaj još strijelja očima, živ je. Još. To je dobro.

Kako među onima koji imaju, a to su oni što putuju po stepenicama s vrećicama, ima i dosta imućniji lokalnih Roma – čitave obitelji s uređenom djecom tamo odlaze u kupovinu – pitanje je strijelja li Rom pogledom i njih. Jer, oni ga ignoriraju podjednako kao i svi ostali. Što oni misle o tom podkralju iz podzemlja i njegovom dvoru, o njegovoj djeci, njegovim teatralno poluspuštenim vjeđama kojima oponaša kakvog gazdu s Levanta?

Tek iz te perspektive stvari se pretvaraju u igru zrcala. Jer već je meni smiješno kako onaj dolje glumi “opasnog Roma”, apelirajući na jedan zastarjeli bjelački kliše. Ali, kako Romi sa stepenica vide Roma na dnu, o tom zrcaljenju ne znam ništa.

Kazališno uzevši, moram ostati na onom što mi je dosptupno. A to je da je sve skupa tragedija. Rom je budala, ali djeca su mu stvarno romska djeca. A on sve čini da ona uđu u realnost, psihozu i bjelački kliše “romskog”. A samo su djeca iz neorealističnih filmova Vittoria de Sice.

Pa se vratimo prazničnom sunčanom danu, japankama, majici, kratkim hlačama, četiri popodne, cedulja u džepu. No vraga, jok.

Strijeljali su pogledom tog dana još dvojica drugih. I to baš na Dan državnosti, ili Dan domovinske zahvalnosti ili kako se zove. Na “d” svakako, to znam po vrućini, jer pada na dan oslobođenja Knina, sjećam se usred ljeta.

Dakle ispočetka (jer strijeljali su me ti još prije Roma kralja): kraj je srpnja, nepodnošljiva vrućina traje tjednima, praznik je, popodne je oko četiri, 38 stupnjeva, ja parkiram u podrumu i zahvalan sam na mraku koji tu vlada te u betonskom mraku. Nedjeljan sam, pa ostavljam nezaključan auto. Kročim ka ulazu u robnu kuću, po dvadeset deka šunke, lojtre, i tri velike flaše pive od po litru i pol. Pet litara piva ukupno! a to vjerojatno samo za danas. Imam i vrećice od tekstila u ruci. I ekološki sam raspoložen tog dana!

Onda, međutim, mimo mene prolazi pedesetgodišnjak, bijesan nešto. Radnik je, i prostrijelio me pogledom. Kao da je indigniran. Nosi duge hlače i u crnoj majici je, s nekim znakom.

Kako me energično pogledao, s jakim negodovanjem (kao da su ga prevarili na blagajni ili mu žena ide na živce pa sam mu i ja kriv), spustio sam pogled automatski. Dakle na majicu. Ona je već slabo crna, istrošena od pranja. Nazirem, pa prepoznajem i znak na njoj u visini srca: izblijedjeli hrvatski grb s malo pletera iznad, i slovima hvidra.

Jebo te, danas je Dan državnosti. (Možda uopće nije nedjelja!!!) Ovaj se obukao u prijeteći outfit, on je bio branitelj. Onda si mislim, da je nervozan i frustriran nije čudo. Nema očito ni prebijene pare niti nitko više nema pojma o tom danu, a on ide u taj hipermarket, u biti robnu kuću koja je najeftinija, masovna, koju frekventiraju ukupni gubitnici hrvatske tranzicije, slobode, demokracije, novog doba, brojeći ne kune, već lipe.

Za tu slobodu i društvo on se borio, založio svoj život, tijelo, ni manje ni više. Sad je dvostruko posran. Ljudi spuštaju pogled pred njegovom pojavom, hvidra je u međuvremenu kompromitirana i odiozna organizacija, na nelagodu svima. Vlada šalje policiju kad im se razmašu “čelnici”, koji su krug uglavnom lažova, prozirnih demagoga iz provincije. Vlast im zauzvrat ponekad da neki dinar i objašnjava ostaloj naciji “a kaj ćete” i da je to, kaj ćeš, jedna “populacija”.

Onda se pojavio još jedan. Dvadeset sekundi kasnije na pokretnim stepenicama, dok se moje penju a njegove spuštaju. Opet vrlo sličan čovjek u izblijedjeloj crnoj majci s grbom i dugim hlačama, opet zlovoljan, malo nadmeno-“prkosnog” držanja. Gleda iznad svih. To je socijalni dizajn profesionalnih branitelja i desničara. Zračiti nasilje, izdignutost iznad društva, podsjećati da je ratno stanje u svakom trenutku moguće.

Ne sjećam da li je u ruci imao nešto što je kupio. Pomislio sam, međutim, jesu li svi takvi taj dan išli u isto vrijeme u tu jeftinu otužnu robnu kuću. I potom: Poslije neke njihove svečanosti, zborovanja, sastanka? Pa su, kad su već u gradu, otišli još po neku sitnicu. To bi objasnilo njihovu učestalost.

Pod dojmom, poslije kod kuće mislim: Možda im je hvidra za taj svečani dan poklonila kupovne bonove, pa su ih išli razmijeniti i vratiti se doma s njima, dvjesto-tristo kuna hrane za drugi tjedan? Jeza.

U svakom slučaju, jedan me strijeljao pogledom, oba su ispoljavali prezir pozvanih prema nama civilima, amebama koje ne slavimo taj dan već idemo u kupovinu a još manje pamtimo datum. A tad smo oslobođeni, dobili državu o njihovom trošku.

Kako se, međutim sve zbiva u primorskom, turističkom gradu, kako njegovo ukupno stanovništvo vrućih nedjeljnih dana sve seli na plaže pod pinije, zlovolja tih članova hvidre u crnom dresu pogađala je potpuno krivu publiku: Čehe i ostale koji su došli po aprovizaciju za kamp ili apartman, koji niti su znali da je praznik, niti su valjda uopće znali u kojoj su točno zemlji ove godine, već samo kupovali sunčane kreme, kiselu vodu i lubenice. Je li na nekoj majici stvarni, patetični i formalni državni grb ili gotovo isti nekog američkog koledža, oni stvarno nisu mogli primijetiti. U moru ljetnih, ispranih majica, ove su samo bile malo preisprane, prestare i odavno preuske. Dobivene ili uz neku naknadu kupljene od hvidre, koju za svoje članove boli kurac pa im dijeli najjeftinije.

Lica iznad majica njih, lica ratnika nakon dvadeset godina bila su podjedanko isprana; umorna lica običnih ljudi, lagano ratnički bijesna, ali očigledno na podlozi deprimiranosti. Što im je zajedničko s licima ostalih civila koji plaze među regalima s drugorazrednom robom, osim Čeha.

Dobro je da me nisu mogli prepoznati kao domaćeg među svim tim ljetovišćarima. Jer ja, idiot koji nije na plaži već mu trebaju aluminijske lojtre, stvarni sam adresat njihovog bijesa. Ja sam to smeće, ljigavac koji se provukao mimo svih rizika i profitirao. I gore. Njihova glasila kažu, radili su ovi moje sorte njima iza leđa dok su sjedili u bunkerima i gubili ruke i noge.

Jebiga, mogu samo reći.

(Pula, kolovoz 2013.)