Piše: Blažo Davidović

Mogla bih ti svaki dan pisati, pričati svoje snove, svoja razmišljanja…
Mogla bih ti pisati romantične, smješne, ozbiljne, perverzne misli… imam neodoljivu potrebu da to radim, a evo me šutim i čekam tvoj glas… mislim, javit ćeš se… možda ću ti nedostajati… možda ti meni poželiš nešto reći…

Tišina zna nekad biti ljekovita. Tišina je neka bol u grudima. Tišina nikad nije potpuna tišina. Murakamijevi likovi odlaze u bunar da bi bili u iskonskoj i pomalo jezovitoj tišini u kojoj se pronalaze odgovori… Meni godi tišina iako se bojim odgovora i ne želim ih uvijek čuti.
Volim tišinu u kojoj se čuje Bilijevo hrkanje, ptice, vjetar, mašina za suđe, žabe predvečer…
Nekad odem slušati tišinu mora: …mislim možda ću ti razaznati glas u valovima…

Moje misli su bezglasne, moje misli su slike, kilometrima udaljene, s nogama u pijesku i pogledom u osunčano nebo…
Film prekidan zasljepljujućim kristalima svjetla…
Carusel sa dijapozitivima koji se vrti uvijek ispočetka u zatvorenom krugu dok me ne izbaci centrifugalna sila, negdje u tamna prostranstva svemira gdje ću se izgubiti i postati beznačajna sitna svjetleća čestica.

Bit ću tiha i nevidljiv kao što si ti meni… ja sam stvorena da čekam (obećao si, dao si riječ)

…

Tišina nije oko mene, niti je čujem, niti uživam u njoj. Ja sam Tišina. Nisam sam ti ja skroz okej, ljudi bi rekli – luđak, pustinjak, osobenjak, maknut u glavu, ćaknut… Blentav, išempjan. Trenutno perem zahode i bacam gomilu škovaca u kontejner. Količina smeća koju uradi 27 ljudi jednaka je kvadratu njihove kulture umnoženom sa njihovim apetitom i lijenošću. Ali, ljetni nemir ne percepiram, isključim se lako, brzo, elegantno.
Ja sam Tišina.

I ne volim komunicirati. Valjda se istrošim na pisanje, pa sam onda hladan, nekad čak bezobrazno kratak, nalik prepotentnom pizdeku.
Meni ti je najteže pisati pisma.
Pišem ti pismo jer zajedno nismo i mogu ti javit da ću te zadavit – tako smo se, ka dica, zajebavali u Paićevoj ulici, ispred samoposluge, di su bile one, ka, branke, a služile su za mlataranje tapeta.
Pribaciš tapet preko branke, pa nekakvom drvetinom opizdiš po njemu. Koliko god ga tukao, iz njega je izlazila prašina.
E, ja sam ti taj tapet.

Prašine u meni koliko hoćeš. Ti si hiperemotivna žena, pametnica jedna, ja sam nervozni luđak, mene sve nervira, naročito ljudi, društva, partije, religije, ideologije, bura, paučina, loša kava i kad teško svršim.
Mislim da ću umrit.
Više od straha ne mogu pošteno ni jebat, razumiš?
Gotov sam.
Ja sam Tišina.

Tebi barem netko hrče, meni samo bura lupa škure. A jesam dao riječ, i to mi je, uz mandarine i smokve, jedino što mogu davati ljudima. Pa i tebi. Sa riječima sam vazda imao problema. Tužili me, hapsili, uhićivali, prebijali, pljucali po meni, ili bi lagali da sam dao riječ, a ja dao cijelu rečenicu.
Prepadnut sam emocija.
Kad umrem, a to će biti brzo, umrijet ću od emocija.
Nekad sve pršti iz mene, pa volim sve, skakavce, ježeve, kaktuse, jutarnje čistače ulica, volim mrvicu na crnoj majici blagajnice u lokalnoj samoposluzi.

Ali, Tišina je perverzna. I seksipilna. I kad ti kreneš sa tim emocijama, ja bih te najradije negdje stisnuo.
Jako, jako, da ti sise pomodre.
I skinuo ti gaćice.
Poslije bi se prepao infarkta i započeo bi neku sociološku temu. Ali, da pomislim na sex, kad ti imaš emociju, to je istina. Mala disharmonija.
Lud sam ti ja, nisam za takozvanu normalnu okolinu.

Ali, riječ je riječ, zadana, zapamćena, zapisana, zadana i zanoćna, udana, prodana.
Riječ i Tišina su, zapravo, jedno te isto.
Ništa i Sve. Zavisi na koga naletiš.

Slušaj ga kako hrče. I uživaj.
Šaljem ti nešto što bih sada sa tobom, da me ne bole leđa, da nemam šporke noge, da nisam pod sedativima, i da ne moram stavit robu sušit, i da se ne bojim infarkta.

Zamisli kad bi u politici uveli tu sintagmu “davalac riječi”? Pa onda svi stalno, svaki dan, znamo šta je neka baraba obećavala.

A ja nisam baraba.

Zamišljam te kao onu crnkinju koja pleše poviše glavuše James Browna, uvija se na podijumu i uredno mi ga diže.