Zapis o knjizi Marijana Grakalića¹ „Bivši čovjek : Zapisi o smrtovanju (roman u fragmentu)“, Semafora : Zagreb, 2015.

Piše: Marko Pavlovski

„Večeras se kroz mrak predgrađa stidljivo nazire nada kako bi se konačno ipak nekako moglo izgubiti u ovom gradu i njegovim značenjima, u trenucima koji su postali samostalni i nevezani uz kolotečinu.“, tako nas negdje na početku Bivšeg čovjeka neimenovani pripovjedač uvodi u velegradski vrtlog u kojemu se smjenjuju tišina i raskalašena buka dok srebrna magla obavija sjećanja a posvuda vlada „atmosfera slanih kokica, alkohola i jointa, toplina noći i nevezani razgovori daleko… od podvrgavanja razumu neshvatljivih uzroka čudesnoga ustrojstva svijeta, zbog kojih paklena erotika posjeduje nebeske atribute.“

Čitatelj će se nužno zapitati – o čemu zapravo govori ova knjiga? „O slikama secesijskih majstora gdje su ženska lica nacrtana pod kapuljačama golih tijela ogrnutih mantijama i ispruženih prstiju utrnulih u viziji nestvarnoga kozmičkog orgazma koji oslobađa od sputanosti i svake vlasti“ ili pak o „plavetnilu dalekoga ljeta, zelenilu brnistre što raste posred Biokova, i…“ očima „kojima plovi more?“

Promatranje nepoznate žene za susjednim stolom nadovezuje se na maštarije o prvobitnoj Vergilijevoj Arkadiji „i o svemu što je moglo biti ali nije“ no toj naglašenoj 

temporalnoj dimenziji, jer prolaznost vremena jedna je od ključnih tema Bivšeg čovjeka, pripovjedač suprotstavlja ljubav što, po njemu, „zasigurno ne određuje misli, ona je čitav svijet“. Vrijeme i prostor ovdje su u nejasnoj vezi, mijenja li se prolaskom vremena i pripovjedačevo osjećanje prostora? Pridjev bivši, po Aniću znači i prošli, nekadašnji, raniji ali razgovorno bivši čovjek označava propalog čovjeka. Što ga je zapravo upropastilo, nemilosrdni protok vremenske rijeke ili sve skučenija sredina, u kojoj će čovjek koji na klupi ispija pivo priznati pripovjedaču kako ga zanimaju žene iako ih tuče nakon učestalo neuspjelog seksa ali da voli priče o čudesnim i tajnovitim sadržajima života, a svoj opisuje – romancom.

Kako prenosi pripovjedač, „Među najstarijim sačuvanim stihovima poznatim još od početka pismenosti u drevnom Sumeru poruka je koja kaže: „ Bog je na nebu i s njime je sve u redu“. A kako je to s nama?“ Prethodna rečenica ogledni je primjer dojma ovoga čitatelja kako, po intonaciji koju postiže, „Bivši čovjek“ Marijana Grakalića jezikom i stilom primjetno je bliži pjesništvu nego prozi. Sama fragmentiranost teksta dodatna je moguća potvrda toj tvrdnji.

Poigravanje prostornim odrednicama podsjeća na prozu Claudia Magrisa, pogotovo na Mikrokozme, ali dok talijanski pisac i profesor germanistike erudicijom ocrtava prostornost, dakle svojstva i kulturalni identitet određenog prostora, Trsta i drugih mjesta, Grakalićev pripovjedač to postiže intimnijim iskazom, pripovijesti o nebu nad Gričom i noći iznad Dolca, o brdašcima Gradecu i Kaptolu koji svojim imaginarijem doje predstave i maštu te tim danima u Tkalčičevoj ulici, koji su toliko isti… Autor je, što mu je i dopušteno, sam odredio vrstu svog teksta, nazvavši ga romanom u fragmentu. Moglo bi se raspravljati o tome što je „Bivši čovjek“ zapravo, zbirka priča, putopis, dnevnički zapis ili čak knjiga pjesama u prozi?

Naslućeni onirički ugođaj Bivšeg čovjeka ostaje tek to, slutnja, jer što ako se san zapravo prometnuo u noćnu moru o snenom i pustom gradu te ćemo svi utonuti u tu kolotečinu i na taj način postati – bivši? Pripovjedač nam ipak pruža slamku spasa, to jest zrnce prašine koje se „može pretvoriti u kamen temeljac čitavog novog i drugačijeg svijeta.“ Ugođaj – to je ono što pokreće zapise o smrtovanju Bivšeg čovjeka. Vezivno tkivo ugođaja zamjena je za usmjerenu priču, prisutan je tek grad i sve ono što ga takvim činim, njegovo prostorno određenje.

No, za kraj, „nakon orgazma svijet se lakše sanja“ premda je pitanje je li on ovim hodom po rubovima pamćenja postignut i što zapravo označava pojam koji se proteže kroz narativ, što bi bilo to smrtovanje? Je li pripovjedačev život smrtovanje ili njega zapravo više niti nema te, u obliku utvare, svojevrsnog melankoličnog zagrebačkog duha, kruži ulicama i opisuje svijet koji i dalje živi, unatoč njegovoj vlastitoj doslovnoj ili metaforičnoj smrti?

—————————-