Davide,

Kroz život možeš i moraš ići samo sa svojim imenom i prezimenom. Teško je to, ali slatko. To je jedini pravi put da svoju snagu dokažeš znanjem, odgojem, pristojnošću, porodičnom kulturom, školskim ocjenama, svojim karakterom, vještinama. Uvijek bježi od grupe, udalji se od mase, gomile su opasne. Eto, 16 godina imaš,a nikad o Crkvi porazgovarali nismo. Kad budeš odgovoran čovjek i punoljetni građanin, uđi u 4 crkve i 22 vjerske sekte. Kleči na kukuruzu, udaraj se bičem po leđima, radi šta hoćeš, ali moj cilj je bio da se tvoj identitet, pojavnost, tvoj dignitet i integritet ostvaruje onda kada uđeš u neku važnu prostoriju koju okupiraju crveni vratovi blijedih biznismenskih lica, zatvoriš vrata za sobom i izgovoriš to :
– Dobar dan, ja sam David Davidović.

Ne katolik, ne Hrvat, ne tatin sin, ne mamimo srce, ne predstavljaj se titulama, ni funkcijama, samo ime, samo prezime, samo je to dovoljno ljudima da idu kroz život.
Ne partija, ne politička grupacija, ne ideologija, ne mjesto rođenja i skupocjenost tvog stylinga, ne balkanska prošlost ni engleska budućnost.
Samo ime.
I prezime.

Jedva si došao ovog ljeta. Bilo je malo mučno i pomalo delikatno. Onda si me nazvao i slomio me. A ujutro, dragi moj, Davide, ja sam na parkingu, savršeno miran sačekao Željku Sabljić, onu koju te u samoposlugici preko puta uvijek časti nekim sladoledima i čokoladicama. Dobro jutro, Željka, treba mi 300 eura, čim prije.
Za pola sata pare su za tvoj let bile uplaćene.
Ime si dobio iz dva razloga. Prvi, jer se ono lako izgovara na svim stranama svijeta, a drugo – mene su tako zvali skraćivajući moje prezime.

I sad si David Davidović. Okej, imaš i brčiće. I tu kosurdu, Znam, teško ulazim u tvoj svijet. I što mogu uraditi za dvadesetak dana viđenja u jednoj godini? Izvukli smo te iz balkanskog bunara, to je bio cilj, veliki projekt. Plakao si prvih godina, od bijesa, nisi poznavao jezik. Vozili smo biciklu i gledali labude.
Znat ćeš ti o ratu u bivšoj Jugoslaviji sve, i o Islamu, i o Pravoslavlju, i o Katolicizmu, granicama, vellikim silama, prevarama, znat ćeš sve i o grobovima, i kako nastaju države, kako se gase, kako nastaju nacije i kako umiru – ali prvi mentor bit ću ti ja. To je moj posao. Jer, neki tamo Smith može lupetati, a od dijaspore želim da naučiš veliko ništa.

Nisi ti Englez, mališa, bez obzira koliko volio London i tamo se dobro snalazio.
A nisam ti rekao da si Hrvat, iako si rođen u Splitu.
Dolaziš u Crnu Goru, jesam li ti ikad rekao da si Crnogorac?
A najviše prijetalja imaš iz Srbije, govoriš tom smiješnom ekavicom i sve u redu.
Imaš problema sa prezentiranjem mog identiteta?
Nikakav problem, samo reci: moj tata je Blažo Davidović.
Js to isto kažem za tebe: Moj sin David Davidović.

Titule će te oslabiti, funkcije dovesti u napast, gomila će te u crnilo povesti, Crkva će te prevariti i učiniti poniznim, ništa na svijetu nije jače od tebe samoga, od tvog imena i prezimena.
Ja sam na dnu.
Ti se penješ prema vrhu,
Vidiš da smo uspijeli, Davide Davidoviću!

Dejvid, ha?

Nacija je ništa, sine moj, nula, ništavilo, zabluda, pokvarena politička sintagma. Naciju traži u Cedeviti, Kraš ćokoladi, bureku, Novaku Đokoviću, nikako u konfliktima i mržnjama dvije mase.

Dobar dan, ja sam David Davidović, tako se predstavi.
I to je dosta,

Samo ime.
I dodaj prezime.

I bori se.