I…,

I..,
kako je moj ti tamo
u tuđini?
Šutiš ha,
ništa,
ni riječi.
Može li se živjeti,
ubija li te nostalgija?
Bortaš li nesanim noćima
kao sipljiv domaći konj?
Reci nešto,
da se prestanemo
i mi nadati odlascima,
da navučemo roletne
tamo gdje govoriše
da se sunce
bar ponekad
iz jutra još rađa,
da prisvojimo konačno
ove naše kaljuže,
da zavolimo ove
memljive budžake.
E moj ti,
ćutiš,
a od sreće
malo je ko
mučati mogao.
Može li se od nerada
tamo gledati
gdje mjesec
noću hoda,
može li se,
jesi li se promijenio
i ćutnjom tuđinskom
sve više kao naš blijediš
i njihovima sada
bez odgovora ličiš.