Piše: Blažo Davidović

Da, bila bih kiša koja pada u Buljarici, vjetar koji ti miluje lice i ljubi kapke da te zbuni dok o nečemu važnom razmišljaš.
Bila bih Kit Kat koji grickaš dok ležiš u kadi i buljiš u zid.
Bila bih jagoda umočena u šećer koju polako prinosiš ustima.
Bila bih olovka kojom pišeš da me držiš među prstima.
Bila bih sedativ koji popiješ s vodom.
Bila bih košulja koju oblačiš svaki dan da te tiho i neprimjetno prati i sluša dok je tvoje riječi umirju i zna… sutra će me ponovo obući…

Nekad se dvoumim da li da komentiram kad nešto napišeš da ne bi izgledalo, ne znam , nametljivo ili krivo, kvarilo tvoju priču… Ali ljepota ovakvih prča kao što je tvoja, kao što su sve tvoje, ka što su sve napisane priče i jeste u tome da potiče buđenje nekih naših vlasttih priča… ja volim reći da rastemo… Hvala ti na tome… Sretna sam što te poznajem … Sretna sam što ti mogu biti blizu i ponekad slušati te kako dišeš i udisati tebe

Ostavila bih te ja malo na miru, znam da si u gužvi, sve znam ali razum mi nije dominantna strana, pa u svemu slušam srce tako i u ovom lupkanju po tipkovnici… Pišem, bojim se prekinuti ovu nit koja me drži vezanu za tebe krhkim nizom slova i znakova

Sad bih te ljubila i češkala i ljuljala te da usniš bar kratko neki obojani san da te nosi kroz dan bez nervoze.

(nemaš pojma kako perverzno uživam pišući ti ove slatke rečenice, htjela bih da osjetiš okus čokolade i voćnih bombona dok čitaš… zamišljam kako ovako romantična, osjetljiva, puna slatkog uzbuđenja dolazim tebi a ti me snažno zagrliš i divljački jebeš da umirem od zadovoljstva)

………

Eto, vidiš, to je naš problem. Hrvatski. Srpski. Crnogorski. Svebalkanski. Idi lipo k vragu, pišeš bolje od sedam osmina novinara i četiri petine etabliranih pisaca.

I ne znam ti odgovoriti.
Znam, ali neću.
Neću tu vrst znanja.

Ali, kako je krenulo, možda završimo i na pisanje rukom. Pisala mi, znaš, majka troje djece iz zagrebačkog zatvora. Ruke su mi se tresle dok bih otvarao pisma.
Glupost sudova, njihova agresija i lažna pravna država. Čuvari pravde bi čitali pisma. Pasmater, kao da ja i ona možemo uništiti državu.
Ali, taj osjećaj, znaš, da je netko pisao rukom, sam ukrasio kuvertu, kao nekad, čak su i mirisne bile, sjećaš li se, taj osjećaj je divan.

Dok ovo pišem, lijevo od mene je pismo pisano na nekih pet, šest stranica.
Primio sam ga ove zime. Držim ga, čuvam kao Bibliju. I svaku malo ga opet pročitam.
Ruke.
Potrebne su nam ruke. Pa kad ono erotski oblizneš markicu, pa pješačiš do pošte, tamo te čeka važna članica HDZ -a i ugledna katolkinja, koja ima pundžu a posao je dobila, iako ga nije ni tražila, i kad njoj predaš tu kuvertu, prkosno joj kaži, molim te: Ovo ide za Crnu Goru!

I ja vraćam istom mjerom. Nekad fulam. Primim tako jaka, toliko lijepa pisma da jednostavno ne odgovorim. Prepadnem se, mazohistički uživam u samoći i šuškanju tih stranica.

Divljak.

A nisam. I grickao bih taj Kit Kat.
I obukao tu košulju.

Jer, nekako sam gol. To me uvijek pitaju: kako se možeš tako javno razgolititi?
Želiš li pisati o životu, moraš uraditi duhovni i emotivni striptiz.
Sve drugo je brbljanje i blefiranje. Stilske vježbe velikih mučenika sterilnih izdavaćkih kuća.

Belka je ušla u moju sobu. Jer sam dobio dvije punjene paprike.
Sjedi. Gleda me.

Jedna njoj, jedna meni.

Sve je u dijeljenju, mislim.

Mene su podijelili na sto milijuna milijardi dijelova. Sastave me tvoji stihovi, ali se opet raspadnem.

Na sto millijuna milijardi dijelova.