Piše: Velimir Visković
Umro je pjesnik moje mladosti, naše mladosti. Nitko nije tako dobro izrazio iskustvo nas Mediteranaca koji bojažljivo dolazimo na zagrebački kolodvor, da bismo Zagreb zavoljeli tajno i trajno. Sam je o sebi govorio kao o primijenjenom pjesniku, kao o onome tko se ne namjerava omjeravati s istinskim pjesničkim velikanima, ali svojim uglazbljenim i neuglazbljenim stihovima upravo on je ponabolje izrazio duh jednog vremena, navike, ljude… U njegovim stihovima svi smo se pronalazili, bilo u časovima osamljenosti, bilo u druženjima, ili ljubavnim zagrljajima.
U nekoliko navrata surađivao sam s njim: priredio sam u Konzoru zbirku njegovih izabranih pjesama, organizirao skup posvećen njegovu pjesništvu, dogovarao se s njim i o knjizi autobiografskih zapisa. Znam koliko je bio kompliciran i kapriciozan, pa i arogantan, ali i kako beskrajno kreativan, inventivan, duhovit, šarmantan…
Odista velik umjetnik, jedan od onih rijetkih koji uspijevaju biti razumljivi i bliski mnogima, ali nikad trivijalni i banalni. I nitko, odista nitko u našoj poeziji i glazbi nije uspio tako dojmljivo izraziti naše osjećaje, naše misli, iskustva našeg vremena.
Jednom sam mu htio komplimentirati pa sam mu rekao kako volim voditi ljubav uz njegove pjesme.
– Viskoviću, ajde priznaj koliko si ih pogušija uz moju pomoć! – sarkastično se mediteransko mačistički nasmijao na moje vrlo intimno, vrlo osobno priznanje.
Bio sam tužan, čak malo razočaran što ismijava moju želju da mu se povjerim:
– Znaš, Arsene, uz tvoje se pjesme vodi ljubav, a ne seks!
Da, umro je veliki pjesnik ljubavi, možda najveći kojeg smo imali!
radio gornji grad 
