Piše: Edit Glavurtić
Ljeto je jedino godišnje doba u koje se može ući, i iz kojeg se može izići – bosonog. Koje možeš polizati s prstiju: kao otopljeni sladoled, slatki sok lubenice, paradajza, breskve.Ljeti si nekako najbliže zemlji, jer možeš leći na kamen na plažu, ili pod drvo na travu, i slatko zaspati. Blizu si i vodi: možeš plivati u moru, rijeci, jezeru, ili jednostavno stati na pljusak i pustiti da te voda sasvim promoči.
Ljeto je pravo vrijeme i za nebeske moreplovce, jer za svijetlih i kratkih noći drugačije gledaš u golemu modru kupolu, pa tražeći Danicu i Malog Medvjeda otkriješ nešto sasvim drugo, uglavnom da ti netko tko je otišao jako, jako nedostaje. Pa lako zamisliš da su zvijezde osvijetljeni brodovi, sa posadom i putnicima koji se na palubi zabavljaju, i povremeno gledaju prema dolje, u dubine, u kojima drugo biće misli na sjenu dragog lica i treptaj pokreta koji promiče negdje gore, kroz polusan, pa ti se na kraju zavrti u glavi i ne znaš razdijeliti zbilju od sna.
Da, čudno je godišnje doba ljeto, baš čudno; sve ti približava, dane i sate produžava, sve čini mogućim i ostvarivim pa misliš: trajat će zauvijek ovaj osjećaj vode, zemlje, voća, neba, ljubavi, svjetla… sve dok se jednog jutra ne probudiš, streseš od nenadane hladnoće i zatvoriš prozor, jer ljeto je neprimjetno noću nestalo, odletjelo kao zlatna ptica, i ostavilo za sobom fini pramen magle u vrtu, tanku paukovu nit, i nebeske lađe koje plove sporije, jer putnici su se povukli u salone, i nitko ti više ne maše pozdrav
