Piše: Blažo Davidović
Pomalo grezo, bolno jako i nadasve utopljeno u realizam, onaj priprosti, jednostavan kao smrt, a opet duhovit i zafrkantski, sa apotekarskom dozom redikulizma, rano, najranije nauči se ta rečenica u Splitu: “U se, na se i poda se “.
Sva je mudrost, kao, u tome. Životna filozofija. U sebe, na sebe i ispod sebe. Jesti, obući se i stopliti se uz nekoga u krevetu. Premda samo u minimalnim brojkama, kao da su formirali stidljive grupice, preponosne i kreposne, još uvijek egzistira, Bogu i Balkanu hvala, ta vrsta žena. Bakica. Ženica. Uvijek je neka tečica u njihovim rukama. Nije ti dobro? Pojedi nešto. Slabo si spavao? Imam žućenicu za tebe. Omrša si, vidi kakav si, spremit ću ti polpete, a palačinke ti evo dok čekaš.
I svaki problem one će riješiti. Lončićem, tečicom nekom, neki pjat uredno prekriven folijom koji tajnu krije.
Nikad nije bilo da one nemaju vremena. Da nemaju artikala za napraviti to i to. Da su ljute pa neće pripremati i kuhati. Boli ih zub. Manta im se. Otekle noge. Ma ne, nikad to nije bilo – jer svaki problem riješit će one tečicom.
Dva slatkiša na slici su moje rodice. Lijevo je Doroteja, desno Teodora. I što baka Marija spremi, one donesu na kotu 504, tu hvataju mačke i igraju se na kukalo. Žmurke.
A uvijek sam mislio da ženu treba gurati da ima karijeru u pičku materinu. Sedam puta doktor da bude.
Ali ta tečica, sa receptom duše, začinom srca, sa motivom mozga i nošena vjetrom preostalog života, to je karijera.
Jedina.
Tečica, pomislim i gledam Teodoru kako spava skvrčena na stolici.
– Oš sladoled? – ulizujem se Doroteji.
– Neću, hvala.
Neki tip preko puta mijenjao je gumu na kombiju. Ima malo bave, a miriše i lovor.
Spremim tečicu u frižider i pogledam u rodice.
Još malo, još malo…
I eto i njihovih tečica.
Nekome.
radio gornji grad 
