Piše: Snježana Banović

Malo o dokumentima i odlukama NDH koji su SVI odreda morali na kraju imati navodni povijesni starohrvatski pozdrav Za dom spremni: Zbog nedostatka „novoga duha“ u njihovim djelima, zabranjeni su u NDH brojni pisci i njihove knjige – npr. Gjalski, Leskovar, Tucić, Krleža, te naravno oni već prije strijeljani, odvedeni u logore ili odbjegli u partizane – Adžija, Cesarec, Dončević, Durman, Galogaža, Kikić.

Njihove su knjige i spaljivane, a svako posjedovanje tih knjiga moglo je imati za posljedicu – slanje u logor. Ubrzo je, po uzoru na Njemačku i Italiju, gdje su jezik sustavno koristili u širenju i učvršćivanju ideologije, izdana i Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu, kojom se htjela istaknuti „jezična samobitnost“ hrvatskog jezika, važnog elementa u stvaranju nove kulturne politike.

Naredbu o čistom hrvatskom jeziku potpisao je sam Poglavnik, objasnivši u prilici prvog saziva Sabora da hrvatski jezik mora biti čist te ga „nitko nema prava više nagrđivati, kvariti i sramotiti.“

Ubrzo je osnovan Hrvatski državni ured za jezik, Budak je izdao i Ministarsku naredbu o hrvatskom pravopisu, a u kolovozu 1941. je objavljena i Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu koju su potpisali Pavelić, Budak i Žanić. Svi navedeni potezi ustaških vlasti samo su primjer djelovanja u kojem „na strategijskom planu ovaj kolektivni Ja računa samo sa Sobom i svijetom sagrađenim po Njegovom uzoru“(S. Lasić). Vidljivo je dakle, da su ustaški vođe bili posve anti-intelektualnih nazora i da imati uzor u takvima znači – biti idiot. Znanstveno dokazano.