Moja Itaka počiva bez zareza

Moja Itaka počiva bez zareza
dragi moj Miloše
ubih se od lijenosti puste.
Vapaji mojeg pojanja
nikad ne izidjoše van kamenjara
izvan vukojebina ruralnih zavičaja.
Devedeset treće ja bijah za njih smeće
ove godine bugarih iz sveg glasa.
Ridah kako me naputi:
Avaj!
Kuku lele!
Moja Itaka!
Miloše,
Ja tvoje zareze, uvedoh, bez greške,
osmjehni mi se, bar jedanred, sa hartije.
Onako iz pjesmarice,
kako ti jedino umiješ,
telepatski i sve onako pješke.