Piše: Božica Jelušić

Knjižica sivih korica, koja se nosi u džepu, u torbi, koja se ima na oku i ne smije se pogubiti, jer je potrebna, korisna i inspirativna. Marijan Grakalić, čovjek s literarnim i životnim iskustvom naslovio ju je “BIVŠI ČOVJEK” , ciljajući na tranzitornost svega, pa i onoga što smo ustoličili pod pojmom “ličnosti”.

Mijenjamo se, mijenjaju nas, postajemo bivši svakim trenom fizičkog vremena. Za sedam godina, biološki gledano, promijenimo kosu, epidermu, rožnate tvari, drgačiji smo izvana i iznutra. Pisac Grakalić pokušava i uspjeva neke od suptilnih promjena zahvatiti tekstom. U formalno-strukturalnom smislu to nije roman, već nizanje i ulančavanje lirskih fragmenata, s intimističkim predznakom. On sam to najbolje definira: “Trenuci koji su postali samostalni i nevezani za kolotečinu”. Lik koji nam se posreduje/ predstavlja, zapravo je ono famozno “lirsko ja”; opažljiv, trepetljiv, lucidan promatrač, ambijentalno situiran u Zagreb, vezan za poznata mjesta, “džepove” grada koje poznaje kao vlastiti džep. Tim mjestima posvećuje lapidarne opise, u stilu fine urbane proze, kakvu primjerice, njeguju neki Francuzi, Alain de Botton i slični mu. Naboj je emotivan, stil putopisno slikovit.

Za jednu takvu kotu u Radićevoj reći će: Krčma u kući pri dnu ulice otapa život do dna”. I dalje, gotovo aforistično: “Dogme i hereze tu se odlučno protive prohibiciji krvotoka”.

Svaka je takva mala cjelina patchwork-krpica, s barem jednim odlomkom ili rečenicom vrijednom zapisivanja, citiranja: “Šapat prijeđe u buku, dijete u starca, život u knjigu, dok se pamet sjedeći u kavani više ne sjeća svježina rumenih zora, mladosti i kaptolskih škola”. Grakaliću su uspomene “pogonsko gorivo”, erotika začin iz kolonijalnog dućana, informiranost i načitanost potka, a osobni doživljaj zakon. Spaja svijet mrtvih i živih, hektiku ulice i uzvišeni mir biblioteke, daje nam egzistencijalističke izvode.”Kasnije stigne poruka kako je potrebno čekati. O tome je poznato sve osim ključne pojedinosti: lica koje čeka”.

Ne nameće se svojim iskustvom, no vidljivo je s koliko strasti luta biografijama, duhovnim mapama, pa potom predgrađima, parkovima, kolodvorima: čvorištima ljudskih susreta i sudbina. On će to nazvati “smrtovanjem u sveopćem moru stvari”, no prevelik je strasnik i čitač neprimjetnih detalja, da bi zaista odvrnuo pogled od stvarnosti i zbiljskoga svijeta.Poznaje zebnju modernoga čovjeka: “Strah od nesreće ponekad je opasniji nego sam neuspjeh”, ali ipak nalazi utjehu u zagrljaju žene, u tišini radne sobe dok vani pada kiša, u zakrilju malenog vrta u Trnju, gdje se sveukupna Priroda skriva među gredicama povrća i nekoliko malenih stabala, gdje “Vrijeme ljeta zrije u malim dvorištima”.

Divnom jasnoćom saopćava nam kako je “Tuga najvjernija publika” , jer nas samo ona brusi za najfinije osjećaje, za dubinu, kontemplaciju i konačno pročišćenje. Radost i obijest su banalne, tuga je duboka i posvećena.

Dok analizira ritmove grada, kucanja srdaca, ulomke razgovora, fizionomije i izraze, gradski govor i ljude koji mole, prosjače, “žicaju” i šibicare, on znade da na kraju svega vreba ona sartrovska, cioranovska i sveopća PRAZNINA, koja “iscrpljuje svojim nepodnošljivim zovom”. Stoga pokušava uči dublje od zagrebene površine, proniknuti, shvatiti, usvojiti. Gdje je suština (z)bivanja, gdje su odgovori? U molitvi ili herezi, u površnosti ili u dubini, u osamljivanju ili utapanju u gomili? Biti obojan dugom ili se mimikrirati sivilom , biti i postati “kao drugi”? Zaljubljivati se do posljednjeg daha, iako znaš: Dolazi iduća žena. Zamišljaju se vizije i uzdižu nade, uređuje svijet. Zatim opet”-. Repeticije, ponavljačke lekcije, zadnja klupa, povratak u kukuljicu? Ništa od toga!

Duša koja je već postala leptirom, znade što je sloboda i koliko vrijedi. Jer “Dodir koji bi trajno ispunio dušu možda i ne pistoji”, pa treba u sebi naći moć oslobađanja od kružne vrtnje, treba ustrajati u osobnoj herezi do kraja, beskompromisno. Nudi se rješenje, za tolike od nas drago i prihvatljivo, u stilu besmrtnog Corta Maltesea: ” Naizgled sve postoji a opet kao da nije ovdje. Treba otići dalje”. Suglasni. Hvala, dragi naš pjesniče!