Dragi haver Ljubo,

Iako sam već imao namjeru pročitati knjigu koju si mi poslao dan prije odlaska, nisam to do večeras učinio. Ni sam ne znam zašto. Možda, eto, nije bilo vrijeme. Trebao mi je i taj vremenski odmak da se oprostim od tebe. Trebao sam mir i osamu, udaljenost, tišinu pod ovom mojom smokvom kako bih se prihvatio čitanja tvojeg “Auschwitza, i poslije …”.

Također, želio bih ovih dana napisati onu moju “Priču o Branku”, na što si me često podsticao u namjeri da ispričam priču o njegovoj sudbini u Šoa. U radnoj sobi njegov je portret. Jedna je od rijetkih uspomena na postojanje mog djeda. Pomaže u razmišljanju o tome kako uopće rekonstruirati nečiji, ustvari i njegov život. O njemu je ostalo tako malo tragova, toliko malo podataka. Kako napisati priču o čovjeku o kojemu je toliko toga naprosto ostalo nepoznato?

Pišem sada kao nekada, rukom. Vrijeme ima svoje usporedbe. Takve su i one među bilješkama koje sam napravio pripremajući se već prije za pisanje Brankove priče. U Državnom arhivu u Zagrebu, tražeći dokumente o Branku pronašao sam tek odbijenu pradjedovu zamolbu “Ustaškom redarstvu” da se njemu, Vilku Engelmannu (kojeg u nekim dokumentima navode i kao Franju Vilka, ili pak Vilima ili samo Franju) i članovima njegove obitelji – supruzi Selini rođenoj Herzog (koju u nekim dokumentima spominju kao “Šteficu”, iako smo je cijeli život znali i zvali Selina i kao takva je preminula i sahranjena na zagrebačkom Mirogoju na nekadašnjem židovskom groblju), te sinu Branku i kćeri Miri, odobri kretanje u tzv. “ndh” bez obveze nošenja židovskog znaka. To je sve od tragova što sam tamo uspio pronaći. Neke druge informacija dobio sam prije par godina, kako sam ti jednom bio rekao, od naše drage Branke Džidić iz Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu.

I kako onda napisati tu priču?!

Dok sjedim rastrgan tim pitanjem i nepoznanicama počeo sam čitati tvoju knjigu. Znao si za moje nedoumice. U dopisivanju si me često ohrabrivao. U tom je stilu i posveta iza korica knjige: “Dragom i časnom Domagoju Margetiću, sa zahvalnošću i dobrim željama za budućnost! NE BOJIMO SE! Shalom, svako dobro!” (U Virovitici 21. travnja 2015. godine, samo dan prije nego što si otišao). Knjiga mi je stigla na kućnu adresu onoga jutra kad sam se spremao na put u Viroviticu, na sam ispraćaj.

Naša je zadnja prepiska završila dogovorom da ćemo se u maju konačno vidjeti i otići na ručak negdje u virovitičkom kraju. Taj je susret očito odgođen, a do vijesti o tvom odlasku nisam zapravo niti shvaćao što si mi predstavljao u životu i koliko mi je značilo naše prijateljstvo, tvoji savjeti, razmišljanja, promišljanja, rasprave i komentari koje si mi nerijetko slao. Mnogo su mi značili naši već tradicionalni razgovori o Židovima, židovstvu, Šoa, antisemitizmu, postšoa sindromu i svemu o čemu smo razgovarali u ona tri velika godišnja intervjua od 2013. do 2015. godine, rađenih povodom Međunarodnog dana Holokausta. Nisam, eto, stigao niti reći kolika mi je čast da si sva tri razgovora u cijelosti uvrstio i u monografiju “Auschwitz, i poslije” (U Izdanju Židovske općine u Virovitici koju je Ljubo vodio)).

Zahvaljujući tim razgovorima pokušao sam u sebi, ponegdje i duboko intimno, rekostruirati sudbinu mog djeda Branka Engelmanna. Kako je prabaka Selina preminula prije dvadeset i tri godine, više nema vjerodostojnih svjedoka “iz prve ruke”. Malo znam o njegovom djetinjstvu u Osijeku, mladosti provedenoj u Zagrebu i o njegovim prvim studentskim danima uoči, početkom i u prvim godinama Drugog svjetskog rata. Sve se može napisati u desetak rečenica. To je, dakle, izgubljeni dio moje obiteljske povijesti i mene samog, ustvari.

U jednom od naših zadnjih dopisivanja, kada smo se ponovno dotakli Branka, napisao si mi: “Piši. Napiši to. Moraš napisati njegovu priču. Duguješ mu to!”. Možda bih, da nisi otišao, nastavio odgađati pisanje i tko zna kada bi se ili ne bih primio pisanja. Moguće je kako bih mislio da je uvijek nešto drugo trenutno važnije, toliko da mi Brankova priča ostane “nevažna”.

Iako ga nikada nisam upoznao, a možda baš i zbog toga, Branko mi je postao izuzetno važan dio života. I više od toga. Važan dio onoga što jesam i što me određuje kao čovjeka. A sve što bih mogao o njemu reći, tek su njegovo ime i prezime. Moja potraga za Brankom traje već puna dva desetljeće, možda i duže.

Na ispraćaju činilo mi se da nitko ne razumije zašto mi je toliko teško zbog tvoga odlaska. U meni su se tog poslijepodneva borile sve emocije i sva unutarnja traženja osobnog identiteta. Ponovno me potresla spoznaja o Brankovoj nepoznatoj sudbini i činjenica da sada odlazi jedini čovjek s kojim sam o tome razgovarao. Odlazi moj haver Ljubo u čijim sam porukama i dopisivanjima nekako uspijevao slijediti nejasne i izgubljene tragove.

Bio si mi kao putokaz. Moguće i više od toga. Sada, dok u ovoj mojoj vinodolskoj izbjegličkoj oazi čitam knjigu “Aushwitz, i poslije …”, postaje mi sve jasnije zašto si toliko požurio da dobijem svoj primjerak. Tvoj brat mi je na na oproštaju ispričao koliko si žurio da dostaviš knjige svima kojima si ih namjerio poslati. Ostavštinu nama, izgubljenima nakon Šoaha i koji tražimo tragove svojih bliskih – nepoznatih i strašnih sudbina stradalih u Holokaustu.

Ostavio si taj zadnji trag. Priču o stradanju i raspravu o vremenu nakon stradanja. Memorijalni vodič kroz osobne portage i pretraživanja koja sada prolazim. Tako sam nekako sebi objasnio žurbu kojom si pripremao i objavio knjigu, kao da si znao ili predosjećao odlazak. Sada nisam siguran u to ima li ili nema više onih koji će me moći tako čisto i jasno razumjeti, kao i moju potragu za Brankom. Zato mi se čini da su stranice koje si napisao jedna od izgubljenih karata na kojima su ucrtani putovi brojnih životnih portaga, pa i moje.

Osjećao sam da smo kroz tu povezanost postali dio iste obitelji. Uostalom, bio si jedini kojeg sam oslovljavao s haver, i jedini koji je mene tako oslovljavao. Bili smo svoji, povezani tom postholokaustovskom sudbinom, sudbinama naših obitelji u Šoa i potrebom da razotkrijemo što je više moguće onoga što je ostalo nepoznato o tim događajima na ovim našim balkanskim prostorima. Zato će moja Priča o Branku, dragi haver Ljubo, biti više priča o sindromu kojeg smo mi, izgubljeni, izbrisani Židovi proživjeli nakon Šoa, priča o izbrisanom identitetu zbog Brankove “nepoznate” sudbine. Jer s Brankom svi smo mi nakon njega postali “nepoznati ljudi”, osobe nedorečenih sudbina i identiteta – nasljednici posljedica Brankove sudbine.

Kada sam ti na grobu ostavljao kamenčić, znao sam da sam napokon imao mjesto na kojem ću i mojem Branku ostaviti kamenčić. Rijetko ga nazivam djedom. On je bio i ostao moj Branko jer nažalost, nikada mi nije niti imao priliku biti djed. Budući da mu nigdje nema spomena niti groba, nigdje nikakvog znaka niti traga,tako sam s tobom na neki način imao priliku ispratiti i njega. Baš zato što si mi bio životna veza sa svim tim izgubljenima i svim onim što je izgubljeno s Brankom. Molim te zato, haver Ljubo, da ovu moju Priču o Branku ispričam s zajedno tobom. Da je prepričam u razgovoru s tobom, da je pričam tebi, sad kada si otišao. Biti će mi lakše!

Uostalom, tako bi nekako ova priča i nastajala da si još uvijek ovdje. Pisao bih njene dijelove, odlomke, pojedine rekonstrukcije dijelova Brankovog života tih ratnih godina i onda bih ti ih slao da čujem tvoje mišljenje i kritiku. I opet bi to bila priča ispričana tebi.

Hvala Ti. Shalom! Ne bojimo se!

Tvoj Dome

Vinodol, 18. kolovoza 2015. godine