Piše: Blažo Davidović
Dan kad je kapitulirala crnogorska kultura jeste dan kad je Vesna Tominac Matačić, vrhunska glumica iz Zagreba, unatoč potpori Ministarstva kulture RH, potom – premda, samo deklarativno – i potpori Ministarstva kulture Crne Gore, poslala mojoj malenkosti mail pod naslovom “Konačna kapitulacija”, u kojem mi razočarano navodi razloge njenog odustajanja od turneje po Crnoj Gori. Sasvim iskreno: Vesnu Tominac Matačić nisam osobno upoznao i zbog toga žalim.
Nisam ni Vesnu Parun dovoljno čitao i zbog toga žalim.
Vesna Vesni, reklo bi se. Uglavnom, nagrađivana monodrama “Ja koja imam nevinije ruke” doživjela je ovacije i dobila sjajne kritike. Mnogi koji su kompetentniji i verziraniji od mene, mišljenja su da je to “Vesnina uloga života”.
Sjajna glumačka interpretacija impresivnog umjetničkog stvaralaštva Vesne Parun.
Kako je igrati monodramu – to znaju samo glumci i glumice.
A kako je imati ideju, osmisliti je, realizirati, postaviti na scenu i onda, pazite sad tu rečenicu : izaći na “tržište” sa njom, to znaju samo rijetki.
Ja im se divim i strašno ih poštujem.
Dani nesanice, dani znoja,trud, živci, i taj kreativni grč koji te tjera na scenu, bojazan, trema pred premijeru, kako je to kad srce ostaviš na sceni, a nakon predstave nemaš ni miligrama snage, kad se apsolutno i totalno potrošiš i osjetiš se prazan, i hladan, i pun i topao, vruć…
Crnogorska kultura jeste nekultura. Crnoj Gori ne treba, dakle, ni Vesna Parun, ni Vesna Tominac Matačić. Nije ovo prostor za poeziju.
Nego za prozu.
Epsku.
Brutalnu, sirovu, surovu i krvavu.
Strašno sam ljut. I stidim se.
radio gornji grad 
