RIJEČ UREDNIKA

Ponekad pomislim kako je cijela zbrka tek usputna i da će proći do jutra u kojemu će neka nevidljiva i sada još usnula sila preobratiti život i grad lakoćom što može nadomjestiti sve. Naravno da se neće dogodi ništa. Pejzaž autonomije i dijalog progone stara osjećanja ulice da se stalno prolazi kroz lažna vrata u iduću, još neprijatniju perspektivu. Pisati znači biti u klopci upornoj kao opetovano bdijenje. Riječi bi htjele da zavode eskapistički, manje ili više nametljivo, samo zato da potvrde kako još imaju moć artikulacije iako je veoma upitno kome ona treba i zašto.

Čitav je naramak nervoza na ramenu kada su riječi u pitanju. U pripovijetci znakovito naslovljenoj ”U magli” Vojnović kaže kako ”fraza, ma bila i u blatu napisana, traži prije svega, da se na nju pazi”.

Zapaženo ili ne, mjesto gdje bi se moglo skrasiti i pripovijedati sve je dalje i sve nepristupačnije. Ne zanima ga što već prije osvita prolaze rani tramvaji vijugajući svojim nepromjenjivim putima gradom od betona, zgrada i magle mehanički drhteći, usamljeni u vrevi komešaju se ljudi, nagoni i iluzije, sve od periferije prema centru i obrnuto. Pisac se i tu, gdje jedino marketing i hrđa nikada ne spavaju, osjeća podjednako: i domaćinom i izgnanikom. Svoju posve signifikantnu auto-ekskomunikaciju Henri Miller opisao je kao posljedicu situacije u kojoj ”na kraju svijeta nema više ničega čime bi se čovjek mogao oduprijeti strahovladi samoće.” Ona je autonomna, dijaloška, univerzalna i, dakako, kobna. Često je prati i doslovno siromaštvo.

O tome Krleža navodi primjere jadnih sudbina naših umjetnika: Vraz i Lisinski što su umrli od sušice i gladi. Kranjčević je sa svojim stihovima preminuo u 43. godini. Janko Polić Kamov ubio se u Barceloni u svojoj 24. godini, dok se slikar Josip Račić isto tako još mlad ubio u Parizu. Luka Botić umro je u 33. godini od tuberkuloze. Od iste bolesti siromaha umro je i Antun Branko Šimić. Felbinger je umro u ubožnici. Ćerina, Vidrić i Harambašić su poludjeli, dok Matoš umire u 41. godini od raka grla. I tako dalje. Umjetnost i oskudica, autonomija i šutnja, zbivaju se pod istim nebom, nemilosrdnim i hladnim za dijalog.

Razgovor koji ništa ne rješava sliči priči u snu izgovorenoj na jeziku kojeg se na javi ne razumije. Ipak, uz njega, jutarnju kavu i mirise laganih utopija postaju prisutnije sve vrste naknada za nesreću. Zato i dijalog i autonomija u ovom Zborniku ne pate od pretjerana zaborava neimanju unatoč.

Marijan Grakalić