Fotografija: Mio Vesović
Piše: Blažo Davidović
I u vremenu totalne uniformiranosti svijeta oko nas, mi smo ukinuli uniforme i tamo gdje je njihov početak, gdje im je prirodno, inteligencijsko i logično mjesto: u školama. Pa nam djeca od malih nogu uče što je društvena nepravda i što su klasne razlike. Dolaze u školu u kombinacijama Versaci, Gucci, Chloe ili Klein, one druge majka jedva obuče, skrpa nešto jednostavno, samo da su čisti, uredni… Ako u tim godinama dijete dobije jaki kompleks, tešku frustraciju, nikad se toga riješiti neće.
Imao sam plavu kecelju, na njoj je bilo izvezeno moje ime, prezime i oznaka razreda, odnosno škole. Tko je bio faca, taj bi se usudio ispisati Black Sabbath ili Che Guevaru na leđima.
Ne pitaju se, zaboga, roditelji za to, niti prosvjetni radnici. Škola donosi odluku i ona se mora poštovati.
U Londonu sam bio na rubu gladi i najdragocjenija stvar na svijetu bila mi je upravo činjenica da moj sin u školi nosi, od glave do pete, identičnu odjeću i obuću kao i svi u toj školi.
Naše škole nisu više mjesto ni odgoja, ni obrazovanja, nisu više mjesto discipline, ozbiljnosti i odgovornosti, progresa i budućnosti.
To su škole koje bole.
A sve mislim, možda i bolje što smo ukinuli uniforme. Tko zna na što bi one sličile danas? Vjerovatno bi bile crne boje. Ili pink. A omlatina bi na njima flomasterima ispisivala “Za dom spremni”, bilo bi kukastih križeva, zatim crteži Cece, Severine i nekog Justina, slogani tipa “Srbe na vrbe”, “Srbija do Tokija”,”Bog i Hrvati”, “Pomoz bog, junaci” i tako to.
radio gornji grad 
