Kad god i gdje god pucaju Amerikanci, ovamo kod nas neko klikće: tako treba narodima i civilizacijama sa fabričkom greškom ugoniti demokratiju.
Kad god i gdje god gađaju Rusi, neko ovuda igra od mline: to slavenska druša pravdu dijeli i za pravdu gine. I smrt od njihove ruke je milost.
U svoje vrijeme, u bivšoj Jugoslaviji važila je parola: “Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara”. Nisam je podnosio. Od prečeste upotrebe, od trpanja u ideološki kontekst, bila se izobličila, dobila patetičnan, banalni ton. Zbog ubjeđivanja u očigledno, zvučila je uvrjedljivo.
Sad, na nebu Sirije mimoilaze se ruski i američki avioni. Uredno prate vlastite geopoltičke intrese. Marljivo pucaju. I kad tu zemlju pretvore u prah, znaćemo ono što i sada znamo: ko god dođe na vlast neće biti izabran voljom sirijskih građana, već nagodbom moćnih, ljutih rivala.
Priznajem, drugačije mi danas odliježe: “Ko neće brata za brata…” I lažem, ne pričam ja baš o Sirijcima. O ovom olakom svrstavanju uz moć, o ovoj poetci sile koja, što pustoš postaje veća, postaje sve blistavija, o njoj ti govorim. I o strašnom znaku koji ona nosi.
radio gornji grad 
