
Beograd, 3. februara 2012 – Arhivska fotografija od 14. decembra 1992. Zoran Ðindic. Demokratska stranka, najuticajnija politicka partija vladajuce koalicije Za evropsku Srbiju, osnivacku skuptinu odrala je pre 22 godine, 3. februara 1990. Time je i formalno obnovljen rad izvorne Demokratske stranke Ljube Davidovica, osnovane 1919. FOTO TANJUG / NEDELJKO DERETIC / tj
ŠTA NAM ĐINĐIĆ NIJE REKAO PETOG OKTOBRA
Slušam Đinđićeve čuvene govore o demokratiji.
Kakvi su to samo genijalni govori kada ih slušaš kao klinac, sa sedamnaest…
Sve crno – belo, kao na filmu…
Dobri i loši momci, mračne snage prošlosti, zapadni prijatelji, i ostalo.
I najveći motivacioni govornici bi na njima mogli da mu pozavide.
Vera u tržište, konkurenciju, strani kapital, vera u otvoreno društvo jednakih šansi kakvo postoji samo na zapadu…
Međutim, danas, nemam više sedamnaest, a od tih govora ostala je samo prazna retorika, i stilske vežbe za nove generacije političara.
Đinđić nam je toliko toga rekao, samo nam nije rekao ono glavno.
Da nećemo postati građansko, nego malograđansko društvo.
Pričao nam je o novcu, stranim investicijama i novim radnim mestima, a ne i o bedi, rasulu i slugerajskom položaju koji nas čeka.
Pričao nam je o evropskim prijateljima, a nije nam rekao da nas tamo, u stvari, ni ne žele.
Pričao nam je o borbi protiv korupcije, a okružio se Čedom, Bebom, Đelićem, Vlahovićem, Dinkićem,
Pričao nam je o našoj lenjosti i propaloj industriji, a sada ni nemamo industriju, niti mogućnost da uopšte budemo lenji jer ni nemamo gde da radimo…
Pričao nam je o promeni svesti naroda i suverenoj državi, a ljudi se danas utrkuju ko će više da opljuje sopstvenu zemlju i narod.
Pričao nam je o privatizaciji i da će sve biti nečije, a nije nam rekao da ništa od toga više neće biti naše.
Nije nam rekao pravu istinu o kapitalizmu koji je sa fanatičnom strašću veličao.
Još toliko toga nam nije rekao, a morao je…
Ljudi misle da ga je smrt ubila. Nije. Smrt ga je spasila.
Sazidala mu je spomenik pre vremena, napravila je od njega nešto
Što on svakako nije bio…
I uvela ga u istoriju u koju, pitanje je da li bi ikada ušao na tako velika vrata.
Kao što niko nije od njegovih naslednika?!
Smrt ga je spasila.
Spasila ga je svega onoga zbog čega bi kasnije morao da preuzme odgovornost.
Oni koji su ga ubili, oni ga slave.
Mrtav Đinđić im je mnogo bolji nego živ.
Mogu da ga svojataju, dok im treba
A kada okrenu kurs, okrenuće i mit o Đinđiću naopačke…
Đinđić nam je toliko toga rekao
Samo nam nije rekao ono glavno
Ono što nas stvarno čeka, a mi to upravo živimo…
I to mi se ni malo ne sviđa…
I nije nam rekao, na kraju
Odakle mu toliki novac koji je ostavio svojima u nasledstvo?
Odakle, kada se najveći deo svog života bavio filozofijom?!
Filozofijom koju su očigledno i njegovi naslednici savršeno dobro savladali.