Piše: Mani Gotovac

Čim sam počela prelistavati stranice Velimirove knjige “Rat za enciklopediju”, učinilo mi se kao da otvaram nekoliko prozora. Onih koji su se raskrilili i odmah smo – vani , ali i onih koji se ne daju poravnati , pa se ne može vani . Budući da ovdje nema Vjerana Zuppe, ukrast ću mu jedan citat iz Martina Heideggera, koji glasi: “prozor – kao propust približavajućeg sjaja, pogled je nadolazak.”

O tom prozoru kao propustu sjaja, željela bih nešto reći.

Tko u ovoj knjizi otvara takav prozor?

Tko?

Tri žene, jedan samozatajni i bljedoliki znanstvenik, i naravno,  sam urednik Enciklopedije, Velimir Visković. Najljepše stranice ove knjige (za mene), stranice protkane melankolijom, govore upravo o njima.

Kada su naime počele pripreme za Hrvatsku književnu enciklopediju, Velimir je ponajprije pozvao svoje suradnike iz Krležijane. Pozvao je Vesnu Vinchierutti, Jasnu Bašić,Vesnu Bartaković i svog najboljeg prijatelja Zorana Kravara, profesora komparatistike, za kojeg je napisao: “on je zasigurno najpametniji i najobrazovaniji čovjek moje generacije.“ Imenovao ga je zamjenikom.

Počeli su raditi. Priključilo im se oko 300 suradnika, uglednika hrvatske kulture. Napravili su puno . Mnoštvo sjajnih tekstova, zamisli, ideja. Četiri velike enciklopedijske knjige. Ali nije to bio samo golem stručni posao. Nije. Radili su naime u zanosu. U redakciji je vladalo ozračje prijateljstva, razumijevanja i strasti. Pa, kako to obično biva, čim odnekuda prostruji strast, u bilo kojem obliku, čim uporno želimo nešto napraviti, pokrenuti, stvoriti, odmah se pojavi i onaj Krležin – Nepoznat Netko.

Pojavi se svakome od nas. Pojavio se i Velimiru. Taj Nepoznat Netko, koji uostalom i nema književnog djela na koji bi se čovjek mogao pozvati, pa ga i imenovati, krenuo je izmišljati razne modalitete, kako bi zaustavio rad na toj – i u europskom kontekstu – novoj koncepciji Enciklopedije. Ali ono što je svima u redakciji i među suradnicima, i to je očigledno  palo najteže, bila je namjera da se uguši ta strast, ljubav što je gorjela u živom ozračju jedne redakcije koja je smišljala novu hrvatsku književnu enciklopediju.

Sveučilišna profesorica Andrea Zlatar objavila je tada u Jutarnjem listu: ”Tu raspravu oko Književne enciklopedije ne doživljavam samo kao zauzimanje strana, u smislu ”tko je koga“, nego kao pitanje struke. Hrvatska znanost o književnosti struka je koja se već desetljećima razvija u određenoj napetosti: s jedne strane postoje iznimno visoki kriteriji, teorijski dometi i pojedini književno-povijesni doprinosi, s druge – gomila neobjavljenog filološkog i književno povijesnog posla, te teorijska neusklađenost. Vrijednost projekta Enciklopedije hrvatske književnosti vidim upravo u tome što je zamišljen kao premošćivanje postojećih razlika kao jedinstvenu mogućnost da se u enciklopedijskom pothvatu nadoknade postojeći nedostaci i postave suvremeni standardi u cjelokupnom istraživalačkom polju hrvatske znanosti o književnosti.”

I – svi su nastavili raditi! U posve neobičnim okolnostima.

Vesna Vinchierutti sve je inspirirala upravo svojom apsolutnom vjerom u dobrotu svakog čovjeka i nevjericom u bilo čije destruktivne želje i motive. Kada joj je Nepoznat Netko doslovce zabranio da mu se pojavi pred očima, ona je tjednima ulazila na sporedni ulaz zgrade, penjala se sporednim stubama, kako ne bi nikoga izazivala. I nastavljala je raditi u punom zanosu. Ta mala, krhka i tako odlučna ženica, uvijek beskrajno ljubazna, dobra, nježna i krotka pokazala je, nakon toga i svoje novo lice, lice žene koja neće više pokorno podnositi poniženja. Kada je ošamare, neće pružiti drugu stranu obraza.

Druga Vesna, Vesna Bartaković, tajnica redakcije trebala je hitno po nalogu Nepoznatog biti premještena na drugo mjesto. Ta je slaba žena skrivala suze, grizla usnice, tresla se, opirala se premještaju. Ponuđena joj je veća plaća za manji posao. Odbila je Nije je zanimala plaća, htjela je nastaviti biti dio ekipe. Nije uspjela. Morala je gledati kako radnici nasilno odnose njezine osobne stvari, pakiraju je u kartonske kutije. Ostala je bez glasa. Pratila ih je sa suzama u očima.

Pritisak u Leksikografskom zavodu raste sve više i više, postaje sve teži i teži. Od redakcije se službeno traži da učini nemoguće. Kako ne bi mogla učiniti ništa. Traži se doslovce fantastičan, nemoguć broj kartica koje valja završiti u jednom danu. Zoran Kravar u opisu te situaciji koristi se bajkom. Bajka je očito jedini primjenljivi žanr. Ovo je zabilježio: od nas traže – Hajde da od Carigrada do Mletaka sva kaldrma bude od zlata, pa kada i taj zahtjev bude ispunjen, hajde da uz tu kaldrmu rastu i jabuke od zlata….

Pritisak raste. Još više. Sve više. Velimir se počinje dvoumiti. Oni su u redakciji smislili sve, razradili svi, oni i njihovi suradnici, izgubili su i dane i noći – i sada odjednom ne može: Ništa! Sve pada u vodu. Trud, ugled, novac – sve ide u smeće. Valja li odustati?

I tko se javlja u tom trenutku? Javlja se ona najtiša. Velimir piše:
Pristupa mi Jasna Bašić. I kaže: Mi to možemo! Mi ćemo to uraditi! – ona uvijek tiha, melankolična, ona koja se uvijek trudi ostati u sjeni, neprimjetna, javlja se ona. Sada odjednom s toliko odlučnosti! S kakvom energijom: stisnutih usnica, oči joj blistaju do usijanja, glas je oštar i rezak! Čisti bijes izbija iz nje!
I sama i osobno znam, Jasna uvijek kaže, i kada se čini nemogućim, ona kaže – može, učinit ćemo. I – učini se. Ali njezin iskorak tada, zaprepastio je svih. I Nepoznatog Nekog. Toliko da je zapravo ta tanana žena destabilizirala vlast, zaustavila je naprosto huktanje moći.

Nakon Jasne, Velimir se prenuo od šoka. Kaže: možemo, pristajemo , svaki mjesec predavati ćemo dvadeset tisuća redaka na prelamanje . I ostali se pridružuju. Vesna Vinchierutti, sva purpurna od naglog skoka tlaka, užarenih očiju, gotovo viče: Možemo, mi to možemo!

Nastavili su raditi.

Ne međutim i bez bolnih posljedica. Najbolnija među njima bila je bolest koja se nekako širila redakcijom. Bio je – rak. Rak je oblik depresije! piše Sontagova. I nastavlja:ako govorim metaforički, rak nije toliko temporalna bolest koliko bolest ili patologija prostora. Moguće je da nešto u čovjekovoj sredini prouzrokuje rak. Ali kada je rak već tu , on ne može biti odstranjen, ili umanjen seobom u bolju, manje kancerogenu sredinu.

Vesni Bartoković otkriven je rak pluća. Više se neće vratiti na posao. Freud bi rekao: čovjek se pomiri s porazom, preda se rezignaciji i zatim se smanji. Slomljeni ljudi na kraju izgube ljubav prema životu , a bez te ljubavi nema opstanka.
Zoranu Kravaru već pri prvoj operaciji otkrivaju se metastaze. Bolest je samo preobrazba ljubavi, drugi oblik strasti piše Thomass Mann.  Zoran se borio dugo i uporno. Dočekao je izlazak Enciklopedije. Onda ih je i on zauvijek napustio.

Ali – Mrtvi nas nikada ne mogu napustiti. Unatoč tome što više nisu živi. ‘Napuštaju nas svojom smrću – jedino i samo oni živi.

Tragedije i panike što je proživljavala ova redakcija, rađale su sućut, pokornost, ali i – prkos. Hrvatska književna enciklopedija izašla je iz tiska! Bila je to pobjeda. *

Premda se u ovim našim vremenima sljepila i neobjašnjive bezdušnosti, sve čini besmislenim, premda istina ili etika imaju danas isključivo arheološki značaj, pokazuje se još jednom kako želja, rad i upornost donose ostvarenje. Pokazuje kako se,unatoč svemu, još uvijek može. Enciklopedija postaje ne samo enciklopedija kakvu su oni zamislili, nego i dokaz da se i u trijumfu bestijalnosti što vlada svijetom, može, ipak se može ostvariti nešto što budi osjećaj da se i u tijesnom tjesnacu slobode, ipak, uvijek- može. Uz nešto ljubavi, puno strasti, ponajviše znanja i rada.

Skraćeno izlaganje Mani Gotovac na promociji knjige ”Rat za enciklopediju” u Zagrebu.