GALOVIĆ, reminiscencija
(Zguren nad grčkom frazom, noktiju podrezanih u mjesečasti luk
Seljački sin, širokih ramena, velike glave, oštrokos, on traži mrvicu žute bilogorske zemlje, zaostale negdje u papilama, u naboru kože ili vlasištu.
Večer diže zastor Kazališta sjena. Jedan gavran crn mu gleda sa ramena.)
Vani je vjetar, đavolji sekretar i žamor velegrada.
Gdo o vojni grunta, od migrene strada.
Furtinavek v glavi tuče: Crn-bel, crn-bel…
Verzotočec, hitro beži, Markaj bu te zel!.
Pred šrajbtišom stlačen, friško unovačen.
Besežiran, egzerciran.Smrti kandidiran.
“Vuprem joči vu to nebo visoko, tam ja vidim jasne zvezde igrajo…”
Moja poezija, moja proza: kao ekstaza i kao groza.
Za reč zarečen, zaručen. Za školnika vre zvučen
Ja sem junak iz doline, nišče ne zna moje ime.
Eh, moje Širovice pokraj Koprivnice… Bregi, trsje, klanjci.
Kostanji zamusanci. Skaču v crnoj rajngli.
Grozdja pune preše, vruči fanjki su vu vajngli.
Tu pod strehom luč gori: Lepo kaj smo skupa vsi!
Potukač samoče i zbrisanih kota.Kepenjek od megle
i kvrgava bota.( Bota za poliglota.) Gdi se lovor svija, diši Italija.
Jedan napjev grlen. Mesec krvav, crlen. Z vedra neba grom.
Duh zviksan kak krom. “Nad golom šumom…”
Nikaj moči, nigda stiči. Gdi su moji drobni ftiči?
Tak je kmično v raki. Kaj su BOGOMRAKI?
Vrata, gdi su vrata? Vrata zapečata. Srce, mirno budi.
Gda se zbudiš jedno ranje, došli budu bolji ljudi.
(22. listopada 2015., Božica Jelušić)
