Fotografija: Mio Vesović
Piše: Blažo Davidović
Kaže doktor to, to i to. E pa dobro, odgovara, jel to sve, ima li još nešto? I onda preponosno i drčno, usputno koketirajući sa nerođenim, sa kamenim voltovima, borovima i jutarnjim komunalcima, ode do prijateljice da posudi sto kuna i uradi punjene paprike za djecu, pa je pred odlazak, planski provokativno, upita:
– A reci mi….Onaj advokat s kim si izašla, jel ima mali kurac?
Možda će isti dan potrošiti 20 kuna u nekom smrdljivom kineskom dućanu, da bi izgledala ko boginja, a nakon što prošeta dva psa i zalije fikus u dnevnom boravku, te odreže noktiće nekom šećeru od sedam i po godina, sjetit će se da nešto ne štima. Razvede se ona u sekundi.
Nema ulizivanja šefu na poslu. Tražit će drugi posao.
I vrckavo će hodati, uspravno i sigurno.
Volim tu vrstu žena: Fajterice.
Nisu feminiskinje, ne prizivaju matrijarhat, nema tate, nema mame, nema nekretnina i bankovnih kartica, samo velike oči i bezobrazan osmijeh, moćan vokabular i gomila štrumfova oko njih koji skakuću, tobože pomažu, naivni misle da bi mogli i dati gol, jer fajterice su uvijek na cijeni.
I kad naiđem na tu vrstu žena, divlji i korektno poremećen od samoće, a krajnje nevezano za brojne veze, refleksno mi se razbuca osjećaj za pristojnu komunikaciju i, na samom pragu aseksualnog spokoja, čujem sebe kako lupetam:
– A da mi pokažeš sise, a?
Fajterice na to odgovore na tri načina. Pokažu sise, kao da vade račun za struju, uz popratne riječi “Evo ti, zapamti, pa drkaj!”, nasmiju se uz konstataciju da one “nikada sisama nisu išle kroz život ili se prave da ništa kretenski nisu čule od mene.
Volim tu vrstu žena.
Fajterice.
radio gornji grad 
