Jer, zaboga, nema veze što su nam ostavili grobove, prodali tvornice, nema veze što su nas zadužili, lagali, prevarili i opljačkali, ali ima veze jer su tri pijana nasilnika razbili dva stakla u nekom izlogu.
Strašno, jel da?

A Jarimovce je ulica donijela, samo ih ulica može odnijeti. Politički saloni percepiraju naciju, ulica ne. Ne zna ulica za vjersku pripadnost, poštuje ulica sve, žene, djecu, studente, profesore, pedere i penzionere, slijepe i sakate, ulica zna šta je znoj, šta su suze, glad i zatvorske rešetke, ulica je stari znanac pendreku, ona je rodila suzavac,ulica je naša majka, njome hodamo ponosno ili bojažljivo, spuštamo glavu i bježimo ili je dižemo uvis i gledamo naprijed. Ulica nosi neke nove mangupe, neke nove cure, sa drugačijim stylingom, drugačijom retorikom, ulica je koncizna, pragmatična i bolno realna.

A nisu oni ni birani, jer je njihov izbor očekivana laž višepartijskih petljavina, taj nepravedan sistem treba ukinuti. Kad se rušio režim Miloševića, nitko nije brojao prekršajna i krivična djela. Nije tada Skupštinu zapalila i demolirala ulica i rulja, nego – narod i to je početak demokracije, jel da? Nitko ne laje više od političara, nigdje toliko laži i gluposti, toliko idiotizma.

Ulica može biti i konstrukcija, ulica je istina i život.
Njima je parlament tampon – zona. Zaštićeni su parlamentom. Uljuljkani, utromljeni, udomljeni, utopljeni, ušuškani.
Parlament je metafora ovog našeg sranja.
I samo ulica može natjerati parlament da radi onako kako kaže…
Onako kako kaže i želi upravo ulica.