Piše: Romano Bolković

– nemam nikakvu ambiciju, jer nemam volje, napisati bilo kakav zaokružene esej, uostalom sama stvar nije zaokružena, štoviše daleko je od kraja iako je kraj mnogih naših iluzija, ili vrijednosti, tu, nego ću pokušati zapisati par misli koje mi padaju na pamet, pa kako ja imam nešto godina i znam da to što ti ponešto pada na pamet još uvijek nije dokaz da misliš, te sam misli prokušao u razgovorima s nekolicinom meni dragih, pametnih i pouzdanih sugovornika, i zato i mislim, da u općoj buci ( a ne osuđujem ljude, moraju nešto kazati, moraju to izbaciti iz sebe), smijem i ja dodati par riječi o okolnostima koje me se i osobno tiču –

1. Službena izjava Islamske države koju sam dolje donio u izvorniku, skaredno masakr u Parizu naziva blagoslovljenim. Prvo što ćemo dakle uočiti jest da je moguće riječ o vjerskom opravdanju toga zlo-čina, što nas ne bi smjelo prebrzo navesti na pomisao da je on izvršen iz vjerskih razloga: ne, ovo nije jedno od oprobanih ekskuliranja Islama putem optužbe islamizma, pa bi kao biva radikalna devijacija islamizma sasvim oslobodila od optužbe Islam koji je nevin kao Marks od marksizma. Ne, nego upzoravam na nešto drugo: jučer sam s Borom dobar dio noći govirio o tome, i učinilo nam se da je ispod sloja vjere, ili religije, što nije isto, ali ostavimo na tren taj motiv po strani, kao podmet tome zlu – primitivizam. Kad se pogleda gdje se hvata radikalini islamizam, savršeno je jasno da je riječ o primitivnim sredinama.

2. Taj motiv primitivizma možda je presudan pri tumačenju opaske o propasti multikulturalizma: ne, mi tu nemamo posla s, kazat ću savršeno precizno: nesumjerljivošću kulturnih praksi ( u smisli da taliban ne pušta ženu ginekologu je drugi muškarac ne smije vidjeti nagost njegove supruge, a žena pak ne smije studirati medicinu, ergo biti ginekolog ), nego na drugoj strani nemamo nikakav kulturalni kod ni kodeks. Imamo primitivizam koji mrzi jer – zavidi. U tom smislu i nije fundamentalistički, kako je primjetio Žižek: fundamentalist ne zavidi, jer je ponosan na samodostatnost svoje superiorne vjere/rase/kulture etc., dočim je ovdje riječ o primitivizmu koji bi da razbije sve što ga nadrasta, a nadrasta ga sve: ne samo Pariz, koji je za nj grad prostitucije ( no, to je bio i za puritance doba Marka Twaina, koji je pisao da su za njegove landsmane svi povratnici iz Pariza izgubili svoju moralnu čistoću ), nego i spomenike civilizacije i svjetske kulturne baštine: bilo koje, iz bilo kog doba, bez obzira je li riječ o antičkoj Palmiri ili budističkoj ostavštini u dolini Bamiyana. Nema ovdje govora o multikulturalnosti, o paralenlnom životu nesumjerljivih kulturnih krugova: postoje ljudi koji se nisu i ne mogu adaptirali na život u uvjetima rafiniranog sociokulturnog života Zapada, budući da je njihova obrazovna struktura frapantno niska ( recimo, Sirijci i Afganistanci koji dolaze u Njemačku tek su u postotku od 20% završili srednju školu ) i nikakvih pretpostavki za susret kultura nema – ta, oni sa sobo i ne donose nikakvu kulturu, a za usvajanje su zrele i gotovo dekadentne kulture sutonjeg Zapada habitusom nesposobni.

3. Taj jaz potvrđuje i nadnevak na potpisu izjave Islamske države: godina 1437. je, za njih. Ne, nije to slučajno: da, to je razmak njih i nas. Nema tu više govora o tome što je Islam narmo Zapadu, to je van diskusije: da nije “bagdadske renesanse”, Al-Farabija, Avicenne, Averroesa, ne samo da antikno nasljeđe ne bi bilo posredovano kasnijoj europskoj skolastici, nego bi ukupni tijek povijesti Zapada bio sasvim drukčiji. Islam je imao dva puta svoju deklinaciju, u smislu pada u teokracije, kulturnocivilizacijsku stagnaciju, i iako za Aristotela znamo po Arapima, iako im dugujemo algebru, medicinska saznanja, etc.etc., ne govorimo o tome: ”Moderni islamski pokreti, što radikalni što takozvani srednjestrujaški, baziraju se uglavnom na palingenetičkoj idelogiji. Ona podrazumijeva da su zakoni određenog vremena, i to tačno precizirane vremenske jedinice aksiomatske prirode, te je prema tome potrebno kreirati novi sistem koji bi ustvari bio uskrsnuće prošlosti.”, priča mi danas moj prjatelj Dženan Smajić, i dodaje:”Ovako ja to vidim, to je meni centralno, i nešto s čime se valja obračunati, jer iz toga se zlo javlja. Još kad mu se dospe ulje onda buja i buja.” A pametni Dženan zna; ako itko zna, on zna, bio je na Al Azharu.

4. Ovako on nastavlja tu temu regresije, kao izvor ovoga zla: “Da pojednostavim islamski problem po meni:
Ja sam učio u srednjoj, to je ustav i IZBiH, te je to i metodologija i radikalnih islamskih pokreta, a ono ovako kaže:
Vjerski izvori su: Kur’an, poslanička tradicija, konsenzusi učenjaka – i onda eventualno analogija, običaji itd.
E ja sam pisao jedan tekst za Žurnaliste, o tekstocentrizmu. Naime, ako ti i ja, recimo da smo dva muslimana vodimo diskusiju, argument je da ja nađem i potvrdim da je neka radnja Poslanika vjerodostojna i to je onda aksiom, kraj diskusije. A takvih predanja ima hiljade, i hiljade, i sve je to postavljeno odmah iz Božije riječi, zamisli sustav s hiljade aksioma. Ma nema tu pomaka, nema šanse, kakav crni sekularizam, i liberalna načela.
Islamska Zajednica recimo ne mijenja metodologiju i zato gube bitke, zato ne mogu ništa da idejno poraze radikalne pojave, jer nisu rekli ništa o problemu same metodologije, koja je uspostavljena davno nekad u 8 vijeku.”

5. Odatle je moguće promašeno, ili je samo izvanjski opravdano, tumačiti ovu borbu islamista kao revolucionarnu. Razgovaram sa Žarkom Puhovskim, pa mu spominjem da Dario Vince unosi taj moment u raspravu. Da, govori Puhovski, ne želi se vidjeti da iz Europe odlaze mnogi odlaze ostvariti ono što ne mogu kući realizirati, kao što su mnogi u Europi činili za Španjolskoga rata. No iako ovdje ne nedostaje klasne motivacije, nedostaje moment obrazovanja: mnogi bi već do sada predbacili da je ipak riječ uglavnom o ljudima odraslima na Zapadu i sraslima sa kulturom Zapada, ali, to nije tako. Riječ o ljudima odraslima u getu, ne u Parizu. Tu distinkciju dokazuje cilj njihova napada: oni napadaju ono jedino što od Zapada prepoznaju i na čemu zavide – na izvor, na načelo užitka! Oni ne napadaju Policiju. Oni čak ne napadaju ni Stadion, e da bi jače odjeknulo. Oni napadaju Koncert, oni napadaju vrijednosti liberalne demokracije, svakako, ali u njoj nešto specifičnije: užitak. Ines Sabalić je dobro vidjela: beau monde! Možda nije najsretniji izbor sintagme, jer je cilj još za nijansu ležerniji: ček ne ni svijet koji bi engleski definirali kao fashionable society, nego ležerniji svijet mladih, sretnih ljudi, inkluzivne kulture i liberalnih vrijednosnih stavova, opušten u svom večernjem užitku! Taj užitak, to je ono što je napadnuto. Matija Babić, hedonist, to je odmah uočio nepogrešivošću instinkta, ali, lako što je u pravu Matija; pogledajmo tko je to zasvjedočio: “Dragi prijatelji iz cijelog svijeta, hvala vam na‪#‎prayforparis‬, ali ne treba nam više religije. Vjerujemo u muziku, poljupce, šampanjac, uživanje!” – napisao je jedan od karikaturista Charliea Hebdoa. To je taj Pariz, ne prvenstveno kako to Ines vidi Pariz svjetla, pa je izvod odavde lak: Prosvjetiteljsvo vs. Mrak-srednjeg-islamskog-vijeka, nego Pariz užitka: oni, u njihovoj izjavi, kažu: prostitucije.

6. Tu pak dolazimo u moralnu sferu, koja nas odmah potom odlaže u – pravnu. Naime, moja djevojka, koja predaje i izbjeglicama njemački, zato jer usred seksualno najslobodnijeg grada svijeta, Berlina, ne nosi na glavi rubac dok predaje, istom je za dio arapskih studenata – kurva. Jasno, to što u svakom semestru mora zvati socijalnu službu ne bi li se vidjeo što je s trinaestgodišnjom djevojčicom koja je odjednom prestala dolaziti na nastavu, pa se ustanovi da je je u istom tom Berlinu obitelj udala – to je ta nesumjerljivo kulturalnih praksi i multikulturalizam, valjda – nikome ništa. No, nije problem u tome da bi se teroristi kao djeca nabacivali drvljem i kamenjem na ono što ne mogu dosegnuti, pa bi Pariz, kao grad svjetla, dakle Prosvijete, bio grad zla, jer je grad Prostitucije, nego je riječ o nečem ozbiljnijem: užitak o kojem je riječ, jer ga se ne može imati/iskusiti, barem ne legalno i legitimno, osuđen je s pozicije – istinske slobode! Što čeka mučenika raznese li sebe i što više pogana bombom? Djevice i vječni gang-bang. Hej, čekajte: zar treba visokoparna teorija, treba li sada zazivati Lacana da možemo dalje? Ljudi koncipiraju Raj kao prosječan pariški tulum sedamdesetih, i mi se ne razumijemo? S jedne strane savršeno razuijemo da je šokantno Onostrano Islama gledati u ovostranosti Zapada, i patiti kako infideli za života imaju ono što slijedi jedino ako se uništi ekstenzija duha, baš to tijelo koje bi uživalo, a s druge stoji spoznaja da je osim moralne sfere, u kojoj se možemo zadržati tek da ustanovimo o kojim je to točno slobodama riječ – ponovit ću: ovdje sloboda dokida užitak i štoviše nastupa po njegovoj zabrani, što je možda i objašnjenje drivea terorističog čina: ne idu oni s molitvom na usnama u smrt, kako misli Babić, nego nošeni najvećim porivom: oni bi s onu stranu načela ugode, osjećajući jouissance, koju osoba ćuti pri pokupaju transgresije prohibicija koje zaprečuju njen užitak. Nije to tako teško shvatiti: brahmanu je najveći sex poševiti pralju, jer za dana toj je kasti zabranjeno hodati zemljom, da ne bi sjena pralje pala na brahmana – pojebati pralju, to je ultimativni sex kako ga u transgresiji kastinskih zabrana vidi Indija ( ovo je inače citat jedne znanstvene studije, da ne mislite da iznosim svoje impresije o Kašmiru ).

7. Zašto sam spomenuo pravnu dimenziju? Kažem ja Žarku Puhovskom: Profesore, a bismo li mogli preformulirati Zur Judenfrage i kazati da će se Muslimani emancipirati politički kad se emancipiraju od religijske biti? Hoću kazati, je li zapravo riječ o političkoj emancipaciji, na kraju krajeva? Da, Romano, kaže meni profesor Puhovski, jedino, ja misilim da je tu važno ići i dalje: sve mi se više čini da je riječ o problemu u samom šerijatskom pravu, o pravnoj emancipaciji.

8. Napravimo predah: Nuke them all! Motiv A bombe. Stravično? Tko o tome priča, pa mi slom Europljani! Mi pričamo, sve ćešće. Recimo, Vedrana Pribičević i ja, sinoć, i Vedrana mi konistentno tumači game theory i credible threat. U jednom trenutku pitam ja Vedranu, ono što je Dženan odmah naslutio: Dobro, ali kome se ti obraćaš, racionalnom subjektu? Jasno, nema te prijetnje, jer s druge strane imamo kulturu smrti. Radost odlaska u smrt. Samoubojice. O tome sam pričaš s Omerbašićem nakon Twinsa: “Meni su iz povijesti civilizacije poznate razne forme, opravdanja i obrazloženja saomoubojstva, od Petronijevog civiliziranog trijumfa nad sumanutim carem, preko Plotinonove argumentacije u korist dopuštenih oblika suicida, Biatanathosa, ponosnog vješanje Maja o lijane pred civilizacijskim žarom Španjolaca, sepukua i kamikaza itd. itd…Ipak, kako sebi objasniti slijedeću situaciju: mladi, očito pametan čovjek studira u SAD-u; živi u SAD-u: upoznaje tamošnje ljude, možda ljubav svog života, unatoč oprezu ili upravo zbog njega živi tamošnjim načinom života i…i, jednoga dana, kao pilot, zaleti se u neboder! Iz predaja koliko-toliko shvatljiva mi je revnost fedajina, tj. asasina: živopisnost Raja koji im je uprizorio Hasan ibn-Sabbah u Alamutu shvatljiva je makar i metafora, ili ispuštena priča 1001 noći, no, kako objasniti tu psihološku dimenziju današnjeg Islama koji toliko uspješno motivira na samožrtvovanje, da je eto moguće godinama znati za svoju neumitnu samoskrivljenu smrt, moguće je štoviše revno vježbati i pripremati se za nju, moguće je stotinama noći proživljavati je uvijek iznova, moguće je nebrojenim žrtvama dati lica koja smo sreli usput, u nekom restoranu ili na nečijem rođendanu, a ipak, nakon svega toga, tako se smjerno ubiti! Kako objasniti naime da se ti ljudi tako lako lišavaju života – ili oni samo razgrću privid da imaju ikakav život, jer im je on odavno već oduzet? U “Faucaultovom klatnu” Umberta Ecoa nalazimo slijedeće riječi: ”A oni, omamljeni drogom, potčinjeni njegovoj volji, žrtvovali su se samo radi žrtve, postajući ubojice na smrt osuđene, žrtve čije je prokletstvo da stvaraju žrtve.” On nije Osama ben Laden nego “starac s planine”, a oni nisu asasini nego današnji mučenici Džihada, ako ja, ili pak oni, pravilno razumijemo značenje toga pojma. Mi se obraćamo samoubojicama. A Feuerbach je, ponovit ću, o njima kazao: Samoubojice sebi ne oduzimaju život. Oni samo razgrću privid da su ga ikada imali. Tu zastaju oni koji govore: ovo je reakcija na akciju Zapada. No, što nam Feuerbach zapravo govori? Da se ljudi ubijaju zato što su nesretni, zato što vode besmislen (prividan) život? Pa to je jasno samo po sebi! Ispada da sebi život mogu oduzeti samo sretni ljudi jer jedino njihov život nije “privid” (a oni za to naravno nemaju razloga). I – tu nalazimo razloga za teror. Sretni ljudi čiji život nije privid, i koji nemaju razloga za suicid, usred su večeri ubijeni od onih koji sebe smatraju medijatorima prokazivanja istine života Zapada: Vi živite isprazan život putenog užitka, lažen život opscenosti, i zato jer to i nije život, treba razgrnuti privid, pokazati vam da vam je pravi život ionako uskraćen – naravno, on valjda čeka negdje Drugdje, doduše bez djevica, ili kako je to već teološki koncipirano. Možda samoubojice Islama misle da su psihopompi: vodići naših zabludjelih duša, koje, ako nisu na Zemlji mogle voditi čovjeka dostojan život, barem da to učine na Nebu. Oni su tu da posreduju naš suicid: da nam pomognu oko našeg samoubojstva, za koje, po njima, nemamo snage, iako smo već odavno mrtvi.

9. A bomba i Apokalipsa, now? A i da imamo posla s razumnim ljudima, onda nama ne bi padala na pamet bomba, pa je i opet tema koju ne treba spominjati, rekoh Vedrani. Dodao sam, jasno, da bi to poništilo sve vrijednosti na kojima gradimo svoj svijet, upravo bi sarkastično bljesak eksplozije dokinuo svu iluminaciju tog doba Prosvjete, hodali bismo kao sive sjene koje su sudionici zločina za koji nismo znali da će ga i naš naraštaj počiniti. Da smo ga sposobni učiniti, o, to i predobro znamo. I kao ljudi, i kao Europljani. Ne, ne mislim samo na holokaust. Mislim na razne naše ekskurzije po svijestu. Ali ispada da bombu ne bih bacio samo zbog mirne savjesti i sna! Ili zato jer i nije naročito pedagoško sredstvo. Ili zato jer ljude naprosto ne treba ubijati. O, ne! Tijekom rata mislio sam o tome kako osim što baš ne bih volio biti ubijen, ne bih volio ni ubiti. Ali, pisao sam pismo prijatelju u Berlin, misleći na Pariz: oni ubijahu Život. Naprosto pucaju na pucanj čepa šampanjca! Na Haussmannove avenije, parkove, trgove, tu finu paučinu Grada. Da, ja znam da od svojeg djetinjstva, kada sam s ocem gledao Dnevnik, do dana današnjega slušam o Bejrutu i da je sva zgoda da je krivnja i na Zapadu. Uostalom, kakva vam je to erudicija? Cijela ova nesreća traje tisuću godina. Hugo de Payens nije uzalud osnivao Templare. Da nije tragično, bilo bi zanimljivo kazati: tisućljeće kasnije Franđi, kako su muslimani zvali zapadne kršćane, bivaju napadnuti u njihovom glavnom gradu! Ili to nije vjerski rat, rekosmo? Jer, iako ISIL govori o kršćanima, mi govorimo o primitivim ljudima, ne o Islamu, Muslimanima, Arapaima, bilo kom drugom određenju. Gore smo spominjali pravini aspekt: vrativši se niz vrijeme, pročitajmo što – paite, i opet se radi o Siriji! – govori islamski pisac o Francima, govoreći o pravednosti kojim vladaju u Siriji, ne dirajući posjede muslimana.
“Makar shvaćanje pravde kod Franđa i imalo neke aspekte koje bismo mogli nazvati “barbarskima”, njihovo je društvo, kako je to istaknuo Ussama, bilo u prednosti utoliko što je bilo “djeliteljem prava”. Dakako da pojam građana još ne postoji, ali feudalci, vitezovi, kler, sveučilišta, buržoazija pa čak i seljaci “nevjernici” posjeduju jasno utvrđena prava. Na arapskom je Istoku postupak pred sudovima bio racionalniji, no zato samovolja vladara nije poznavala granice. A to je moglo samo usporiti razvoj trgovačkih gradova, baš kao i evoluciju ideja.”
Sve to dakle je znam, sjećam se, pamtim, učio sam, nazovem učenije pa pitam, ali – ako se ovako nastavi, a ne vidim kako će stati, bomba će biti bačena. Kaže Ines: Ali što ćemo s našim građanima koji imaju identitetski problem? Ne znam. Možda nisu naši građani. Možda bi bili naši građani ako bi sutra samo Muslimani marširali ulicama Pariza tražeći dinamit da se opašu i raznose po ulicama Bagdada? Ali mi smo kreteni ako tako mislimo, ta oni bježe, odjednom se mijenja registar i govori o migrantima, od istih onih koji i njih i nas ugrožavaju, a koje smo, jasno, mi proizveli. Ne. Nismo, Ni mi, ni SAD. To je bullshit. Ubjanje karikaturist nije posljedica politike Francuske ili SAD. Odbijanje da se skine turban i stavi kaciga, kako traže propisi škole vožnje motora u Londonu, pravo je Sikha, ali, jedino ako pristnemo da je onda jednako tako njegovo pravo – da ne položi vožnju motocikla! Mi vozimo s kacigama. Vi nosite turbane. I to je to. Nema tu čak potrebe govoriti u Rimu rimski. Nema potrebe kazati: Ne možete iz vjerskih razloga imati pravo ne nositi kacigu na glavi, jer već imate turban. ( govorim o realnom događaju ) Naime, možete – ali, doma, no taj dom onda nije London. To je onda negdje gdje naše žene obuku vaše odore u skladu s vašim obićajima. Slobode, naime, o kojima je ovdje riječ nisu osobne – ne redi se tu o slobodama pojedinca, nego o manjinskim pravima i slobodama! Zato nema govora da se izvod počne, kako to radi Dejan Jović, liberalnim prologom o slobodi individue na izbor mjesta oblikovanja svoga života: “Europska unija, naime, nastala je na ta dva temelja. Ona nije samo ekonomska zajednica nego je prije svega politički i sigurnosni projekt. Politički – jer se temelji na ideji slobode za sve, na ideji univerzalnosti ljudskih prava, na ideji jednakosti bez obzira na mjesto gdje smo rođeni. Nitko nije ni kriv, ni zaslužan, što se rodio kao Sirijac ili Nijemac – svi imaju pravo na život, na sreću i slobodu. Zato je politika azila i migracija temelj liberalne Europe. Azil omogućuje zaštitu pred ratom i nasiljem. Migracije omogućuju slobodu oblikovanja vlastitog života, koji ne smije biti nepopravljivo određen nesretnom okolnošću rođenja u siromaštvu.” Ovdje nije riječ o pravo i slobodi na azil i migraciju osobe. Mi imamo na djelu seobu naroda, desetak milijuna stanovnika, imamo posla s kolektivitetima, imamo posla s manjinskim pravima, pa ako, da opet prizovem Zur Judenfrage, zamislimo Njemačku onako kako je zamišlja prosječan Musliman, kao kršćansku zemlju, kako je o njoj pisao u tom spisu i Marx, onda ja ne vidim zašto ne bismo mogli Marxa na tren preformulirati:
“Kršćanska država zna samo za privilegije. Musliman posjeduje u njoj privilegij da je Musliman. On kao Musliman ima prava koja kršćani nemaju. Zašto zahtijeva prava koja on nema a koja uživaju kršcani?
Ako Musliman želi da bude emancipiran od kršćanske države, on zahtijeva da kršćanska država napusti svoju religijsku predrasudu. Da li on, Musliman, napušta svoju religijsku predrasudu? Ima li on onda pravo da od drugog zahtijeva da se odrekne religije?”
Kaže nam Dženan gore da nema šanse da se tu išta liberalizira, da itko ma i pomišlja o napuštanju svoje religijske predrasude, štoviše, vraćamo se u zlatno doba Islama. U duboki srednji vijek. Prije bismo mogli ovdje posegnuti za komunitarističkim konceptima, nego liberalnim: ne postiji nikakvo pravo i sloboda 10 milijuna ljudi da traži azil i oblikuje svoj život u nekoj zemlji svijeta koja prosperira, recimo sada u Njemačkoj, jer su tamo uključeni u socijalni sustav koji im jamči par stotina eura mjesečno i bez uključenja u tržište rada. Kakvo je to ratno izbjeglištvo koje ima pravo od rata pobjeći baš u Švedsku, dok je Slovenija siromašna? Dakle, tu nam ni najmanje ne prijeti slom naših koncepata, što je također tema o kojoj bi valjalo nešto kazati: Europa je izgubila svoju srž: proizvodnju ideja. Zato jer nije u stanju ideirati, Europa se toliko boji gubitaka koncepata koji više ne mogu dosvesti stvar do pojma. Eto, Dejan Jović, recimo, govori da je EU politički projekt, ali odmah dodaje nešto što nije samorazumljivo: jer se temelji na ideji slobode za sve, na ideji univerzalnosti ljudskih prava, na ideji jednakosti bez obzira na mjesto gdje smo rođeni. Dakle, Europa je u toj viziji u tom smislu ekstraordinarna, jer je kontinent koji je ogledalo svijeta, jer je kontinent koji nudi univerzalna prava! Što ako ta prava Sirijce vrijeđaju, ponižavaju? Jer vidimo da ih brojni Turci već odbijaju, desetljećima, ne integriraju se, pa dakle ili nešto nije u redu s pravima, ili s Turcima. Zašto EU ne bi bio kontinent koji jamči svojim žiteljima slobodu kretanja, pravo na izbor po logici Ubi bene, ibi patria!, dočim, ako dolaziš iz zemlje koja nije te tradicije, nije po sebi razumljivo da si – dobrodošao! Zar ne bi trebao u mome domu nositi papuče, ako ja nosim papuče i na to sam svikao?
Ova priča o liberalnoj EU ionako nimalo nije načeta seobom naroda: tu je protagonist zajednica, ne pojedinac, i tu nema opsasnosti da govoreći o pravima kolektiviteta, manjina etc., naškodimo načelima o kojima govori dobri Dejan Jović.

– nastavit će se. nažalost –