Esad Kočan glavni urednik nezavisnog crnogorskog tjednika”Monitor” govori za makedonski tjednik ”Koza Nostra”.

– Ovde dolaze kontradiktorne informacije: s jedne strane govori se o autentičnom protestu opozicije za obaranje autoritarne vlasti, a s druge da je reč o antievropskim snagama koje ne žele videti Crnu Goru u EU i NATO. Šta se to dešava u Crnoj Gori?

– Proteste je organizovao Demokratski front čiju okosnicu čine Pokret za promjene i NOVA. Lideri PZP-a su li zagovornici suverene Crne Gore još od devedesetih, protivnici Miloševićeve politike. PZP zagovara ulazak Crne Gore u NATO. NOVA je nastala kao jedan od brojnih ocijepljenih ogranaka Narodne stranke, prosrpske partije , koja je bila od početka unionistička. Zalaže za to da Crna Gora bude vojno neutralna. Te dvije stranke predlažu da se pitanje ulaska u NATO riješi na referendumu. Sve stranke u Crnoj Gori zagovaraju ulazak Crne Gore u EU.

– Kava je priroda protesta?

-Protresti su kompleksni i imali su, hajdmo reći, dviie etape. Lideri Fronta i njihove pristalice su razapeli šatore ispred parlamenta 27. septembra i nisu se dvadeset dana razmicali. Zahtjevali su da se uspostavi prelazna vlada koju bi činile sve parlamentarne stranke sa mandatom da stvori uslove za fer izbore. Nije bio veliki odziv građana. Tokom tih protesta bilo je dobrih, kreativnih momenata ali i nacionalisitčkih ispada, i nacionalističke ikonografije koja je smetala ljudima građanske orijentacije da se pridruže. Dolazak mitropolita Spske pravoslavne crkve Amfilohija Radovića na protest i njegov uobičajno nacionalistički i zapaljiv govor, ispao je kao naručen vlastima da proteste proglase četničkim i rusofilskim orgijanjem. Još nije jasno zbog čega je vlast to odlučila, ali u ranu zoru 17. oktobra veoma jake specijalne policijske snage i komunalna policija brutalno su rastjerale ljude koji su spavali u šatorima. Oni nisu davali povod za intervenciju, protesti su i tokom čitavog trajanja bili nenasilni. Bio je to mučan prizor. Rušili su šatore, binu, tukli i hapsili sve uključujući i poslanike čak i podpredsjednika parlamenta.

– To je prelomni trenutak?

– Ta brutalnost je izazvala revolt građana. Od tog dana počinje druga vrsta protesta. Na njima dolazi za crnogorske prilike veliki broj ljudu, nema nacionalističkih ispada, osjeća se ogromna želja za promjenom, vijore se zastave i simboli svih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Ne tako davno to je bio nezamisliv prizor: crnogroska, strpska i bošnjačka, zastava na jednom mjestu i nikome ne smetaju. Vlast je opet krenula sa silom. Uslijedilo je maltretiranje i prbijanje ljudi po ulicama, neka vrsta neproglašenog vanrdenog stanja. Za incidente na posljednjem skupu dio odgovrnosti snosi i rukovodsvo DF. Nakon zapaljivih i neprimjerenih izjava nekih lidera Fronta, grupa okupljenih je nasrnula na policiju ispred skupštine, gađala ih kamenicama i bakljama. Brojne i izuzetno opremljene policijske specijalne snage, nisu ni pokušale da izoluju tu neveliku grupu. Zasuli su ogromnom dozom suzavaca, šok bombi, gumenih metaka sve prisutne. Kasnije su po ulicama napadali i tukli građane koji su pokušavali da mirno odu kućama. Izvan sumnje: većina učesnika protesta nisu željeli incidente. Da su htjeli, ne bi došli goloruki, niti se tako lako razišli. Sumnju da su se među onima koji su krenuli na policiju nalazili ubačeni porovakotori podstiče i to što niko od njih nije uhapšen, ni premlaćen. A desetine mirnih ljudi jesu.
Posebno se izdvojio slučaj Mija Martinovića, istaknutog člana nekadašnjeg Liberalnog saveza, poznate antiratne stranke. Njega su izvukli iz auta na mjestu prilično udaljenom od protretsa. Krivnički ga je tuklo nekoliko desetina specijalaca, a onda su mu, dok je bespomoćno ležao, demolirali auto. Taj masakr je neko uspio da snimi. Martinović se nalazi u bolnici, sa teškim prelomima i ozljedama. U nedjelju veče je u u organizaciji neformalnih grupa, održan protest podrške njemu i ostalim pretučenim učesnicima demonstracija.

– Da li je tačno da protesti nemaju podršku svih opozicijskih stranaka?

– I jeste i nije. Sve relavantne opozicione partije podržavaju ideju prelazne vlade. No opozicija je zavađena. Neki su nekad pripadali istoj partiji pa se razišli. Bilo je među njim puno grubih riječi. Postoje među opozcionim partijama i krupne programske razlike. Lideri teško uspostavljaju dogovore oko zajedničkih akcija. Ali, Demokratski front ne bi mogao okupiti ni približno onoliko ljudi na protestima da na njima nije bilo pristalica ostalih stranaka i građana koji ne slijede ni jednu partiju, ali žele promjene. Najznačajnija novost koji su donijeli ovi protesti je samosvijest građna. Mnogi od ovih koji protestvuju, imaju veoma krtičan odnos prema opozicionim vođama.
Opozicione partije koje nisu učestvovale u organizovanju protesta – Građanski pokret URA, DEMOS i Demokrate- su ovih dana pozvale EU da se uključi i olakša pregovore o prelaznoj vladi. Ako vlast ne prihvati pregovore i ideju o prelaznoj vladi i oni su najavili proteste. Reklo bi se da je cilj isti, i da razlike nisu velike. Svejedno, prepucavanja opozicionih lidera traju.

– Milo Đukanović je valjda zadnji komunistički lider na ovim prostorima. Kako tumačite njegovu dugovečnost: manjkom slobode i demokratije ili voljom crnogorskog biračkog tela?

-Crnogorsko društvo je veoma podijeljeno i izuzetno podesno za manipulisanje. Đukanović je tokom ratova i međunarodnih sankcija, osim što je bio premijer, bio i poslovođa svim ševercerskim grupama Tu je uspostavljeno neraskidivo bratstvo između svijeta politike i podzemlja. Ta njegova ekipa, biološka familija i prijatelji čine crnogorsku prvu famliju. Oni su okosnica sistema i oni mogu sve. Tokom privatizacije, kako se učtivo zove pljačka društvene imovine, postali su gospodari Crne Gore. Poslije sukoba sa Miloševićem, Đukanoviću su na sve to gledali kroz prste i Brisel i Vašington. Ustanovljeni su neprobojni monopoli. Ovdje su svi izbori, na ovaj ili onaj način, pokradeni. U javnosti su procurili snimci sa sastanka rukovodstva i aktivista Đukanovićeve Demokratske partije socijalista , gdje se detaljno razrađuje plan pljačke izbora. Kupovine, podmićivanja, krađe. Skupom je presjedvao Đukanović. Niko nije odgovarao. Naportiv glavni akteri afere Snimak su nagrađeni, novim jveim funkcijama.
Uz to, u malom, kontrolisanom sistemu jako se teško razvija alternativa, jer vlast je prerpoznaje i guši u začetku. Opozicija je dugo bila slaba i nekredibilna. Civilni sektor previše tih. Intelektualci su u velikom broju nekritički služili režimu, pod izgovorom da brane državu. Oni koji nisu pristali šutjeti izloženi su stalnim progonima. Tu je i tradcija. U dugoj istoriji Crne Gore svega je bilo ali nikada na izbrima, listićima, nije smijenjena vlast.

– Kako je moguće da bivši pulen Miloševića postane omiljeni evropski političar?

-Đukanović je postao omiljeni političar zapada, kad je pokazao spremnost da 1997. godine izda Miloševića, koji ga je doveo na vlast i kojeg je do tada služio. Zapadu je trebao jer je bio vičan političkim borbama, a pošto su znali u šta je sve bio uključen -od ratova i zločina do šverca gigantskih razmjera – procijenili su da je podesan da se njime upravlja. Dobro su procijenili. Sve što oni nalože, on naglas prihvata. Usvojio je evropsku retoriku, postao borac za NATO, zaštitnik manjina koje je progonio, govori o saradnji i miru u regionu. Zajedničku ratnu politiku i zločine nesebično pripisuje Miloševiću. Kao nagradu za uslužnost, zvanični Brsel i Vašington su mu prepustili da Crnu Goru stavi u džep. Našao je i poslovne partnere slične sebi posebeno među ruskim tajkunima, kojima su u mutnim transakcijama udijeljena najznačajnija crnogorska preduzeća i resursi. Đukanović i njegova porodica su bogatiji no premijeri njemačke I ferancuske zajedno. Crna Gora je groblje bivših fabrika, a gotovo svi ti pivatizacioni poduhvati su propali. Crna Gora se nalazi u fazi pregovora za članstvo u EU. Naravno, Brisel zna o čemu se ovdje radi. Do sada je pragmatično i nemudro ćutao. Ima naznaka da je splasnuo entuzijazam u pohvalma Đukanoviću. Vidjećemo.

– Kada se govori o crnogorskim protestima, u Makedoniji vole da kažu da je reč o „makedonskom scenariju“. I ovde je opozicija kampovala i protestovala, tražila prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore, ali uprkos medijaciji Evropske Unije skoro se ništa nije promenilo. Čini se da i Đukanović ne pokayuje neku volju da dobrovoljno ode s vlasti.

– Ne volim zaključivanje po anlaogijama, ali mnogih sličnost sigurno ima. Zahtjev da se uspostavi prelaza vlada, koja bi obezbjedila minimum uslova za fer izbore, nije izvorno ideja DF. Nije, bogami, ni ukradena od vas u Makedoniji. Monitor i krug intelektualaca oko njega su poodavno plasirali tu ideju. Prelazna vlada bi bila najbezbolniji način da se počnu prevazilaziti, duboke podjele u društvu. Dugogodišnja suspenzija slobodne volje stvara armiju poreknutih ljudi koji gomilaju nemoć i bijes koji može eksplodirati neslućenom enregijom, na način koji može biti veoma opasan. Crnogorci nisu baš prvaci u građanskoj hrabrosti, ali ih kad jednom krenu, na pravi ili na krivi put, nije lako zaustaviti. Đukanović je i ovih dana pokazao da će grčevito braniti vlast. Na ulice je izveo policijske snage koje su opremljene kao za rat sa zavojevačem. Njegov strah i strah ljudim oko njega od gubtika vlasti je ogroman. Teže je sakrti nego otkriti njihovu umiješanost u brojne zločine i sumnjive poslove. Da bi neki u koje je i Đukanović direktno uključen- kao što je slučaj sa izruenjem Karadžiću bosanskih izbjeglica- bili procesuirani, doboljni su normlan tužilac i dobra policijska patrola.
Kako bi Đukanović poslao Briselu signal da je evo postao i borac protiv kriminala na visokim nivou, krenula su hapšenja nekih klanova iz vlasti. Na udaru je ekipa Svetozara Marovića, dugogodišnjeg podpredsjenika DPS, bivšeg predsjenika SRJ i skupštine Crne Gore. Brat sin, ćerka i strina, su mu osumnjučeni za u češće u kriminalnim akcijama u Budvi. Mnogo moćniji Đukanovićev klan tužilaštvo ne pominje. Đukanović ovako elimniše potencijane konkurente u partiji. Ugoni strah na dvoru. Svakoga može snaći Marovićeva sudbina. Svi su radili svašta, i svi znaju da on sve o njima zna.

– Da li Đukanović drži sve ključeve?

– Ne zavisi ipak sve od Đukanovića. Njegova vlada je koaliciona, u noj su česti otvoreni sukobi. Socijaldemokrastka partija predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića, po izjavama više liči na opozicionu, nego na savezničku partiju. Krivokapić tvrdi da ta koalicija više ne postoji i da je vlada trehnička, a da ih na okupu drži samo očekivana pozivnica za ulazak u NATO. Ako bi vladu napustile Socijademokratkka partija i Bošnjačka stranka, Đukanović bi se našao u nezgodi. Hoće li biti prelazne vlade ne bi od njega zavisilo.

– Nezahvalno je davati prognoze, ali koja je vaša procena, kako će se sve ovo završiti?

– Jako nezahvalno. Ni jedan put nije zagarantovan. Ako se ujedini opozicija i istraje na ideji prelazne vlade, i za tu se ideju bude borila odlučno a bez nasilja, ova jesen može postati crnogorsko proljeće. Očito je da ideja velikog građanskog pokreta uveliko nadilazi kapacitete Demokratskog fronta. Ako se ne postigne širi opozcioni dogovor protesti će gubiti na snazi. Đukanović neće mirovati. Učiniće sve da dodatno podijeli i opoziciju i Crnu Goru, a on zna gdje je ona najranjivija. Ako opozicija ne bude slijedila probuđeni građanski impuls, uskro može uslijediti novno kopanje nacionalnih jazova u Crnoj Gori, domoljubiva i rodoljubiva vriska na sve strane. U tom slučaju, Đukanović će još jednom iz cijele gužve izaći kao pobjednik.

– Od vremena takozvanog „događanja naroda“, kada je i Đukanović 1989. godine i došao na vlast, ovo su valjda prvi veći protesti u Crnoj Gori, a u principu, vladajuća garnitura nije menjala. Koji su pravi uzroci da se upravo sada opet „desi narod“?

-Crna Gora je zemlja nesmijenjive vlasti i pokradenih izbora. Zemlja izuzetno bogate, povlašćene, ohole manjine oko Đukanovića i većinske sirotinje. Odavde se bježi. Čitavi krajevi na sjeveru Crne Gore su pusti. Nezadovoljstvo se gomila. Vlast je dugo i uspješno, gnjev prema sebi preusmjeravala zavađajući svoje žrtve i huškajuć ih jedne na druge. Tokom Miloševićeve ere proizvodila je mržnju prema manjinama i zagovornicima suverene Ccrne Gore. Sada mobiliše patriote da brane Crnu Goru od velikosrba. Međutim u Crnoj Gori, nakon rješavanja državnog statusa, ljudi u sve većem broju shvataju da dijeleći se ovako, sebi meću okove. Počeli su prelaziti preko mostova podjela. Nekad je, kažem, bilo nazamislivo,vidjeti sve te različite simbole na protestima zajedno. Sada to nikome ne smeta. Taj probuđeni duh solidarnosti i svijesti o vlasitim prioritetima je suštinska, prava opozicija Đukanoviću. To ruši njegov koncept vladanja.

– Koja je uloga, ako je uopšte ima, takozvane međunarodne zajednice u sadašnjim zbivanjima u Crnoj Gori?

-Brsel i Vašington su ovdje odavno. Činjenjem i nečinjenjem su godinama podržavali Đukanovića. No međunarodna zajednica nije monolit. Evo sada i sa zapada počinju stizati kritike da je proteste izazvao način Đukanovićevog vladanja i njegove izborne pobjede koje su donosile desetine hljada davno umrlih građana. Ako se Brisel uključi i pomogne da se formira prelazna vlada, Crna Gora ima šanse da bez novih treških lomova isčupa. Ako budu zatvarali oči pred režimskim nasiljem nad slobodom izbora, i permanentnim kršenjem ustava koji tu slobodu garantuje, Brisel će postati saučesnik u trajnom pretvranju ovog društva u društvo osujećenih mogućnosti. U tom slučaju ovjde će gubiti smisao suverena Crne Gore i slabiti privlačnost ideje EU. Jačaće koncepti krvi i tla, proputinovske snage, oživjeće stare i nastati nove podjele. Crna Gora ne može preživjeti nove godine nesmjenjive vlasti i nekontrlisane Đukanovićeve moći.

– Kakvo je stanje u medijima u Crnoj Gori?

– Moglo se predvidjeti da će oni novoboataši s početka, sa debelim lancima oko vrata i bez prvih zuba, ako prežive međusobne obračune, jednom poželjeti i društvenu moć i ugled. Naša stvarnsot je ostvareni san tih pionira crnogorske verzije divljeg kapitalizma. Đjukanoviću je na usluzi takozvani Javni medijski servis, i još gomila pararežimskih privatnih medija, koje njegovi beznismeni novcem i država preko povlaštenih reklama održavaju na malenom tržištu. Imaju jedan problem. Vlast ljude može privoljeti da glasaju za njih, ali nagnati ih da kupuju medijsku pozlatu laži nije lako. Ti režimski mediji iako brojni, niti imaju ugled niti uticaj. Malobrojni mediji koje ne kontroliše vlast su izloženi svim vidovima nasilja.

– Glavni ste urednik nedjeljnika Monitor. Kako tumačite činjenicu da je uprkos svojoj nezavisnoj uređivačkoj politici, opstao tako dugo?

-Upravo smo navršili 25 godina. Opstajemo uprkos bacanju bombi na redakciju, prijetnji i nezamislivih sudskih kazni, mimo logike tržišta u zemlji od jedva šestotina hiljada ljudi; opstajemo uprkos tome što su nas i vlast i dobar dio građana tretirali kao izdajnike, i to zato što smo se zalagali za suverenitet vlastite domovine a protiv ratova, zločina i mržnje. Opstajemo iako nas i danas progone i potkazuju kao izdajnike, sada svoje nezavisne države, jer kritikujemo njenu, od boga datu vlast. Naše najznačajnije iskustvo je iskustvo rada u neprijateljskom okruženju u vlastitoj zemlji.
Sad, kako opsatajemo, to ni sam ne znam. Jedino znam da smo se zarekli da nas neće ućutkati. Imamo vjerne čitaoce, imamo sajne saradnike iz Crne Gore i naših okolnih država. Vrhunske kolumniste koji za Monitor pišu za veoma male honorare ili džabe. Mi smo mala ekipa u redakciji. Radimo po nekoliko poslova. I, nemamo psihologiju žrtve. Naprotiv, hedonistički uživamo u svakome danu slobode. Mi znamo i oni zaju – odustati nećemo. Ako nam ponestane svega, na karaju krajeva, pisaćemo po zidovima. A mi pisati umijemo.