Piše: Žarko Jovanovski
Pogledao sam na libanonskim portalima kako prate posljednje događaje u Parizu. Nalaze se pod rubrikom “World news”, skrolanjem duboko dolje u trećem ekranu. Nije događaj zastupljen kao glavna vijest. Parižani nisu bili glavna vijest niti u nedjelju. Libanonski mediji nisu pratili niti teroristički napad na Madagaskaru u četvrtak u kojem je od eksplozije bombe poginulo 7 ljudi. Niti udružena borba nekoliko afričkih zemalja protiv Boko Haram ekstremističkog pokreta u Nigeriji nije im vijest za naslovnice. Danas sam pogledao kako su libanonski mediji popratili ubojstvo 15 afričkih migranata na Sinaju, pod nosom im je stvar pa bih rekao, bit će to velika vijest u Libanonu. Ništa. Da li to znači da ljudi u Libanonu nemaju sućut za 15 ubijenih afričkih migranata, 7 ubijenih na Madagaskaru i pariške žrtve? Da li nečiju sućutnost možemo i trebamo određivati prema količini naslovnica?
A da li to što apstrofiram teroristički napad u Parizu kao tragičniji od drugih krvavih sranja koja kao na tvorničkoj traci sustižu jedan drugog, može, recimo, značiti da sam vrlo zabrinut za svoje dvorište, za prostor koji intimno smatram svojom proširenom dnevnom sobom (Europa jeste moj dom). Pucali su u Parizu, u mom dnevnom boravku, na moje knjige i moje plakate na zidu, pucali su u moje cd-e i moj krevet. Nije mnogo vrijedno, ali je to sve što imam i sve što jesam. Imam li ja prava biti zabrinut za svoj dnevni boravak? Znači li to da ne marim to što susjed, s vremena na vrijeme lema svoju djecu u stanu do mog?
radio gornji grad 
