Piše: Romano Bolković

Jedan dio mjeseca živim u gradu koji nastava 158 nacija. Drugi dio mjeseca živim u gradu u kojemu se starosjedioc još uvijek primi za gumb kad prođe pored crnca.

I baš u tom drugom gradu, u kojemu su svi bijelci, otkako se dogodila tragedija u jednom drugom gradu u kojemu je svaki peti stanovnik imigrant a gotovo polovina stanovnika mlađih od dvadeset godina imaju barem jednog roditelja imigranta, ne sustaje raspra zašto žalujemo za žrtvama toga multikulturalnoga grada, a nismo toliko oplakivali žrtve Bejruta ili Kenije.

A možda upravo zato: u Parizu su se izmješale sve rase svijeta, stopile u kozmopolitski duh, to je Grad koji je Svijet, i tragedija koja se dogodila Parizu ne samo simbolički, nego i realno, tiče se svakoga na Svijetu.

Uostalom – upravo su nam žrtve Pariza ponovo dovele u svijest žrtve Bejruta, žrtve Kenije, kao žrtve terora. Još jednom je Pariz pokazao tu svoju mundijalnu moć: ako i nismo bili dostatno osjetljivi prema inim žrtvama, sada nas je ne samo na njih, nego i na manjkavost naše empatije istom podsjetio.

Neshvatljivo je to u mom rodnom gradu, u kojemu ne samo da su svi bijelci, nego imigrant može ovdje biti samo osoba u tranzitu.

Začudo, zemlja koja bi te ljude iz zemalja uništenih ratom proslijedila bilo gdje, samo da se ne zadrže u nas, moralizira već tri dana dijeleći lekcije o tome koliko i za kim se smije žalovati. I još k tome, ne uočavajući ovo licemjerje, licemjeri zamjeraju hipokriziju onima koji žale za mrtvim Parižanima, ali nisu oplakivali pobijenu mladež Kenije, ili građane Bejruta.

Endemski idiotizam Zagreba, tog malog grada koji nikad nije odrastao do velegrada jer je na praznim glavama njegovih žitelja sjedila malograđanska ambicija nemiješanja u poslove Svijeta – pak Bara i dandanas čkomi jer nismo mi prefrigani – pokazuje zadivljujuću nesposobnost razabiranja vlasite sudbine: iako je odgovor tu, pred očima, u liku tragedije Vukovara i Dubrovnika, mamurni Zagreb poslovično je etilno malouman: ništa se tu stoljećima ne razumije, pa zašto bi se shvatilo da je realna žrtva Vukovara, poput one Bejruta, moguće i većih razmjera no ona Pariza, koja je poput one Dubrovnika, simboličkim kapacitetom neusporediva: dok je razaran Vukovar, bio je to naš obračun sa Srbima, ali kad su zapucali na Dubrovnik, plotuni su pogodili zidine koje opasuju – Svijet.

U tome je stvar, građani: nije uopće riječ o nepoštovanju žrtvava koju su svugdje iste, jednako krvave, jednako ljudske, jednako tragične, jednako svakog pijeteta dostojne. Nije riječ ni o broju konkretnih žrtava, ni o njihovoj nacionalnosti, to ponajmanje: riječ je o atentatu na ljudskost, na ono po čemu jesmo ljudi, na ono najbolje što smo kao ljudi do sada napravili u i slavu i u čast te ljudskosti: riječ je o samom Gradu, o izumu koji Zagrepčanima nikako nije jasan – ne treba im zamjeriti, jer oni su tu tek odnedavno, s još snažnim roditeljskim atavizmom koji ih tjera na prijezir spram parkova, budući da ih trava neugodno podsjeća na pašnjake djetinjstva – o Gradu kao izumu koji je Pariz rafinirao do savršenstva, a koji tako dobro i univerzalno služi svim ljudima koji bi, ma odakle pridošli, da budu Građani Svijeta.

To ovi dobri ljudi (btw. zanimljivo, uglavnom po samonerazumijevanju ljevičari) nikako ne razumiju.

Slobodno stavite francusku zastavu kao svoju profilnu sliku: ona znači da ste Građanin Svijeta. I ako ste tužni zbog žrtava Pariza, s pravom ste tužni i tugujte. Vaše je žalovanje sasvim opravdano. Jer pokušali su ubiti joie de vivre.

Nemamo se kome mi što ispričavati. Mi, Europljani. Jer vrijednosti koje smo mi predložili, univerzalne su. Liberté, égalité, fraternité. Izvorno, postojao je dodatak: ou la mort.

Smrt pokušava oduzeti živote onima čiji su životi sazdani na tim vrijednostima.

Sad se za taj život valja opet izboriti.