Piše: Marijan Grakalić

Ništa se ne može učiniti kada dođe smrt i odnese prijatelja i kolegu. Možemo tek tugovati i ponovo se tješiti mišlju kako je svijet i tako samo jedna velika obmana i da smo, ustvari besmrtni, pa nam se zato ništa i nitko ne može oduzeti, pa čak ni tako. Ipak, za Srećka Jurdanu (1950) ovo pišem u poštedi od taoizma ili bilo kakve mandarinske vjere. Srećko je bio stari buntovnik protiv bilo kakve nesanice i uvriježenih okova i šablona primamljivih i precijenjenih društvenih i cehovskih mrtvih priroda, stalno se iznova uspinjući na isto brdo po onim istim strmoglavim i danas već poroznim padinama naše uglavnom propale pisane i medijske riječi. Izrastajući u generacijama novinara i zagrebačkih intelektualaca kojima je originalnost i autonomnost bila svetinja, često oštra jezika i pronicljive misli, nije štedio ni rad niti talent da bi te iste vrijednosti potvrdio u svojim tekstovima. Pisao je u Omladinskom tjedniku, Studenskom listu, Poletu, Večernjaku i mnogim drugim dobrim listovima i novinama sedamdesetih i osamdesetih godina na kraju kojih odlazi u Njemačku.

Vrativši se 1989. u Zagreb prvo piše za ”Glasnik HDZ-a”, ali ubrzo prelazi u naš prvi nezavisni magazin ”Azur Journal” kojeg sam uređivao, i postaje moj pomoćnik (zamjenik mi je bio Davor Butković). Uoči i za vrijeme rata piše niz tema koje se bave svim društvenim pitanjima, a najviše onima u kojima se propituje kojim političkim i socijalnim grupama odgovara rat i koje su njegovi stvarni nosioci. Kasnije piše prvo za listove i novine s hrvatskim predznakom, da bi potom krenuo i kao novinar i kolumnist u raznim populističkim news-magazinima i tabloidima. Istakao se kolumnom ”Stupovi društva” nadahnutom stihom iz jedne pjesme koju pjeva Davor Gobac.

Srećka ću uvijek pamtiti posve nekonvencionalno, po biciklu i kratkim hlačama ljeti, kakav je onako krupan i neobrijan dolazio ljeti u našu redakciju na Novu Ves. Kao pomalo tvrdoglava i stroga urednika teškog za suradnju s mlađim novinarima (npr. Andrej Rora, Vlasta Delimar, Dario Partl, itd.). Uz to i uvijek odrješita da kaže baš sve, čak i onda kada to ne ide u njegovu korist. Ponekad bi pokazao sjajan kozerski duh u društvu, pogotovo se to moglo čuti u emisijama ”Posljednji krici iz kavane” Pjera Vukelića u kojima smo često sudjelovali. Njegov odlazak nama koji smo ga poznavali i s njime radili liči ponajprije na gašenje nekog malog čuda, fenomena koji je ničim izazvan postajao među nama i koji se samo svojom osobnošću i trudom izborio za svaku medijsku pažnju i vrijednost. Bio je on naše pravo ”živo srebro”, pismen i nepredvidiv, svojeglav ali drag, isto tako i marljiv i svoj. Dragi Srećko bila ti laka zemlja.