O, kako je kod nas prošireno pretjerivanje, uvijek i u svemu, i kako je generalno, silno važna poza, puno važnija od sadržaja. Po mnogo čemu smo među zadnjima u Europi: od standarda do zubne higijene, a među prvima smo u alkoholizmu, pretilosti, socijali i nezaposlenosti, ali kad treba izigravati, tu smo majstori, prvaci. Treba se pokazati, pa što košta da košta, ili, kako naši novinari vole reći: „ treba poslati poruku u svijet“. Da su naši kampovi za izbjeglice najbolji, da smo najgostoljubivija zemlja, da je naša priredba s vatrometom povodom ulaska u EU najbolja viđena. Da se ostavi utisak. A iza fasada nalik kazališnoj kulisi: socijala, pučke kuhinje, invalidi, branitelji, sve više beskućnika i autentične hrvatske bijede.

Ne mogu ne pomisliti na jedno drugo lice, umorno i zabrinuto, koje u zadnje vrijeme također svakodnevno gledamo, lice gospođe Merkel, državnice goleme moći, golemih ovlasti i još veće odgovornosti. Mislim na njene poslovne kostime koji baš ni po čemu ne upadaju u oči, na stroge frizure koje ne izgledaju kao da je pol dana sjedila u frizerskom stolcu. Umjesto upadljivih umjetnih trepavica pravi podočnjaci govore da ova žena nema vremena za poze, niti joj one trebaju. Ona ne treba ostavljati utisak ni blistati, jer cijela je njena pojava, u svom značenju i djelovanju važna sama po sebi, pa je čovjek poštuje i vjeruje joj.

Puno je istine u onoj Arsenovoj da „mali narodi trebaju samo velike pjesnike“, i ne samo pjesnike, mali narodi trebaju sve veliko, pa i pozu i laž. Možda zato jer ne posjeduju svijest o sebi i svojoj stvarnoj važnosti. I netko bi možda rekao da je u svim tim zbivanjima na našoj političkoj sceni najmanje važan predsjedničin imidž i modni stil. Slažem se, i nije važno, samo jako, jako bode u oči. Jer u ozbiljnom trenutku punom bremenitosti upadljivo vrišti i „šalje svijetu poruku“ da je Hrvatska ono što nije. Ili možda ipak jest, baš to? Na žalost, u oba slučaja.