Piše: Blažo Davidović
Rudnik zlata je to, sedamnaest hiljada tisuća fakulteta, doktorat nad doktoratima, akademija krvi, smrti, laži, grobova i mržnje, i da se ponovo rodim zamolio bih Svevišnjeg za istu situaciju : da se rodim u Kotoru, da dobijem taj pečat kaleta, pjaceta i voltova, starine i meke, tople kamene mudrosti.
I da pelene nosim u socrealističkoj stambenoj zgradi u Škaljarima, na ulazu u Kotor, da me nazovu po đedu, i da me hrvatski jebe to ” O ” u imenu, u Kamenitoj ulici u splitskom Varošu.
I kad već pitaš, da, rodih se u Kotoru. Nisam lokalpatriota, mrzim sitne priče o srdelama, balotama, klapskim himnama i tramontani. Potpuno sam eksteritorijalan.
A šibale me ustaše, nacionalisti, šovinisti i degeni, mentalni šerpasi, intelektualni patuljci.
A dočekale me, u Crnoj Gori, velikosrpske aždaje i malocrnogorski mediokriteti.
Pravoslavni pizdeci.
Mali, najmanji. Jer, smetao je Split, Dalmacija i Hrvatska.
Ne zamjeram, vjeruješ li mi, nikome, iako je bilo tu i poznanika, drugova, komšija, i članova takozvane porodice, mentalni sklop i emocionalnu inteligenciju ne dobiješ pri porođaju.
Moj Kotor nema s time veze. Na tome moraš raditi. Istrpiti. Učiti. Čitati. Pitati mudrije, pametnije.
Otvoriti srce. Zaboraviti. Ići dalje.
Jer, mora nekad poslije tuge ,vjetar nosit naše lađe…A jezika će vazda biti.
Ćakulat će šjore, zie graciane…
radio gornji grad 
