Piše: Edit Glavurtić
Nekad se u snu ponovo nađem u jednom od onih prizora koje su mi svojevremeno nanijeli toliko bola, za koji mislim da je ostao davno iza mene, i da mi više ništa ne može. Ali bol koju osjetim u snu reska je i žestoka, istog intenziteta kao i onda kad sam je proživljavala, ne znam kako je to moguće, ali tako je. San me vrati pred isto ono staro ogledalo, i ponovo sam u strašnom osjećaju bespomoćnosti, gubitka, nevjerice, žalosti, straha, panike. Slike su čudne, drugačije od onih stvarnih, iracionalne i nepovezane, ponekad se i glavni akteri pojave u drugačijim obličjima, ali ja ipak prepoznajem svakog od njih, a u snažnim emocijama i sebe onakvu kakva sam nekad bila.
Noćas je bio pravi košmar; najprije se pojavila neka lijepa, mlada crnkinja s kojom je on otišao, mama me dočekala na kolodvoru a u sljedećem prizoru već je umirala, prozirna i neprepoznatljiva, a ja sam zalutala na stanici metroa i tri sata kasnila na posao, pa me šefica prijekorno gledala čekajući ispriku, a ja nisam mogla protisnuti ni riječ, samo me jako pritiskalo u grlu.
Svi ti izlomljeni komadići bili su nekad stvarni, ili blizu stvarnom, ali to je bilo davno, u jednom drugom vremenu, i ostalo je iza mene kao stara slika na koju još jako rijetko pomislim. Možda bih mogla danas riječima opisati sve te osjećaje, ali više kao da se sve događalo nekom drugom, jer vrijeme je zamaglilo vizure i otupjelo oštrice, i tko zna gdje je sve to sad, ne sjećam se, stvarno se ne sjećam.
Ali u snu je ponovo vrlo stvarno, kao da sam u tome upravo sad, i žestoka bol prepoznavanja me sasvim razbije, pa se budim lica mokrog od suza. A san mi, kao ogledalo pokazuje istinu: ništa nije prošlo i ništa nikad ne prolazi, sve što čovjek doživi i proživi postane nedjeljivi dio njega, kao neka unutarnja koža, ili sjena od koje se ne možeš odvojiti, stalno ti je za leđima. Mi idemo dalje, živimo dalje, čini nam se da smo nakon nekog vremena izliječeni i da smo sasvim lijepo zaboravili, ali nismo, jer sve je ostalo, najdublji (i možda najistinitiji) dio nas pamti. Oblikovala se ta misao u mojoj glavi jutros, dok se u sobi polako danilo, a ja, onako uznemirene čekala da se slike povuku i nestanu. Java ima zamagljenu koprenu koju san skida, i pokazuje stvari onakvima kakve su zapravo, bez uljepšavanja, a događaji, slike, snažni osjećaji od prije deset dana, ili deset godina, ili trideset godina, sve je to tu, u meni, i ja sam u tome. Nedjeljivo i nevidljivo, kao druga polovica života, ona koja se živi noću.
radio gornji grad 
