Piše: Blažo Davidović
Kladim se da sa njime ne možeš ponoviti tu scenu. Da on, u crnom odijelu, pleše sa tobom tango, u cipelama koje ga žuljaju, ali on trpi, trpi zbog tebe, na svetostefanskoj pješčanoj plaži, pred dokonim damama u toplesu, sa smežuranim sisama, dok njihovi guzati muževi u kupaćim gaćama zbunjeno gledaju? A poslije sam i pjevao, jel da? Graktao. U slavu Aleksandra Nevskog. Prvi put sam tada čuo tu sjajnu pjesmu, Naučila si me stihove.
A ti ćeš zaobilaziti Buljaricu, jel da?
Mala je i sve miriše po meni. Uvijek i svugdje postoji opasnost da me vidiš. Zalijegala bi. Mi smo tako u JNA radili: branili se, čuj, od atomskog napada. Neka seljačina od vodnika bi dreknula “Atomski sleva” i mi bi se bacili na zemlju i pokrili rukama. Tako bi i ti: Davidović sleva, Davidović zdesna!
Neću izbjegavati Beograd. A da se negdje sretnemo, ti, ja i on, na sto dvadeset i drugom metru Knez Mihailove, nekog tihog, mističnog, blagoslovljenog dana, dok pijani šarani iz Dunava migolje prema začaranim pastrmkama iz Save, rado bih vas bogobojazno izljubio, izgrlio i nasmijao se. Nacerio se ko i svaki blesavi ateista. Jer, osim tebe božanstava nema.
Nasmijao bi se naivnoj, čistoj,nevinoj požudi, onoj koja te obuzme, protrese i zaludi. Nasmijao bi se sjećanju.
Na kamen i ljuto trnje.
radio gornji grad 
