Kao bijeli kamen u tami bunara,
Uspomena spava u meni bez zvuka.
Izgubit ne želim ništa od tog’ dara,
To je moja radost i sva moja muka.

Mislim da će onaj što izbliza kuša
Pogledat’ mi oči, pronaći tu gošću.
I od nekog koji tužne priče sluša
Sjetniji će postat’, shrvan turobnošću.

Odlučiše ludi bozi zemne ljude
Pretvorit u stvari, s iskricama svijesti.
A da živjet mogu nezemaljske tuge,
Htjedoše da tebe u sjećanje smjestim.

(Prepjev: Božica Jelušić)