Piše: Domagoj Margetić

Htjeli to priznati ili ne, ovo je potpuno korumpirano društvo. A ako me pitate što je sve korupcija, odgovor se mnogima nažalost neće svidjeti. Jer korupcija je svaki naš postupak i svako ponašanje kojim okrenemo i okrećemo glavu od javnog i općeg interesa. Recimo, kad zbog financijske i egzistencijalne sigurnosti, da ne bismo izgubili plaću i radno mjesto, okrećemo glavu od nepravde, kriminala, korupcije i onoga što se oko nas događa. Jer “tako je pametnije”, jer “nije na meni da to rješavam”, jer “se mora od nečega živjeti”, jer “nisam lud(a) da riskiram posao”, jer “ako progovorim ostati ću bez plaće”. Nažalost sve je to korupcija, iako često ublažavamo stvar pa to nazivamo – čuvanjem vlastitog dupeta. Ali čuvanje vlastitog dupeta, dragi moji nije ništa drugo nego – korupcija.

Ona najgora – društveno prihvatljiva, ona koju svakodnevno opravdavamo jedni drugima i sami sebi. A zapravo najgora pojava korupcije. Najopasnija. Najperfidnija. Jer upravo ta korupcija omogućava onu drugu, visokoprofilnu i puno profitabilniju od ove nisoprofilne korupcije. Jer kad šutnjom i nereagiranjem na neke pojave u društvu i oko sebe, čuvate svoju plaću i radno mjesto, to više nije tek posao i tek plaća, ta mizerija postaje korupcija. Ta plaća i to radno mjesto nisu ništa drugo nego korupcijska naknada za vašu šutnju i poslušnost. Ma kako mi to nazivali i opravdavali.

Doduše i strah je korupcija. Kad sami sebi opravdavamo naše postupke strahom, jer eto imamo pravo na strah. Naravno da imamo! Svatko ima pravo na strah! Ali nema pravo zbog straha okrenuti glavu od javnog i općeg dobra. Jer ma koliko se bojali, naša je ljudskost u tome da djelujemo protiv straha i onda kad mislimo da ne možemo nadići naše strahove. Korupcija strahom možda je najopasnija od svih. Zato mislim da ovom društvu nema baš puno pomoći u borbi protiv korupcije. Jer svatko čuva neko svoje mjesto, svatko pazi da se nekome ne zamjeri, jer eto onda neće dobiti angažmane, neće dobiti honorare, neće dobiti priliku da nešto radi, svatko ima nekog svojeg tajkuna za kojeg rado odradi nešto za siću i zbog čega je eto obvezan na šutnju, na poslušnost na okretanje glave. Svatko ima nekoga kome se ne želi zamjerati iz nekih većih ili manjih interesa. Ali sve je to korupcija! I svatko tko tako postupa je, nažlost, korumpiran. Samo se u takvim slučajevima radi o prodaji za sitne pare, a ne za milijune kako to rade veći igrači. To je ta i takva korupcijska hranidbena ljestvica, u kojoj mnoge dopadnu tek korupcijske mrvice, a one druge na vrhu korupcijske milijarde.

Ali i mrvice i milijarde u suštini su isto. Korupcija!

I zato si razmišljam ovih dana, dok eto malo nešto mirujem zbog zdravlja, zašto bih više ikada opravdao nečiju rečenicu: “Znaš ja bi to podržao, ali ne mogu zbog posla!”. Ili: “Ma samo da sam siguran da neću izgubiti plaću, ja bit ovo ili ono!”. Ili pak: “Znaš bojim se, opasni su to igrači!”.

Neću više ni ljudima oko sebe, ni onima koje susrećem tražiti opravdanja za takve postupke. Nego ću stvari, kao i uvijek nazivati pravim imenom. A sad hoće li netko biti korumpiran za siću ili za milijarde, u konačnici riječ je o nebitnim nijansama. Svejedno je na kraju, je li govno ili se pas posra.