Piše: Blažo Davidović
Desi mi se to. Netko mi zatraži taj i taj tekst, a ja ne znam gdje je, ne pamtim ni naslov, tek poneku rečenicu, nekad ga definitivno zabijem, a nekad čak i izbrišem. Namučio sam se dok sam ovo pronašao. Zato ga opet objavljujem:
“Ali Srbi, jebateled, oni su munjeni, opičeni u glavu, imam ja iskustva, vjeruj,nitko nije povraćao više od mene, vidio sam pijanki i pijanaca, žurki i tuluma, i zato ti kažem: opijmo se na ekavici. Poslije se možemo jebati na ćirilici.
I možemo se, jasno, opiti i na Arsena, možemo na Doorse i Bary White, na Stinga, Bouwija i Prljavo kazalište, ali to je opijanje sa predoumišljajem. To je plan. Ali nedostaje nam da poletimo. Fale nam Cigani. Ne Cigani iz Mađarske, ili iz Švedske, ne iz Hrvatske, slušaj me, jer ovo nije ništa politički, nego je to plesni aksiom i alkoholičarski zakon, samo nam Cigani iz Srbije fale. Ne Romi, razumiješ li ti mene, nego baš Cigani.
Trube. Radost životu. Oda ljubavi. To je ta muzika… I na prvi takt, ti zauzmeš plesnu pozu, pijana i raskalašena, ja velim: “Ožeži!”, ti letiš kroz zrak i vičeš: “Meeeešaj! Rokaj!”, a ja onda raširim noge kao ciganski Travolta i nadopunim te blesavo: “Sadga, sadga… Sadga!””
Jer od svakog, najtevolin, od svakog nešto možemo naučiti. Zašto ne bi od Cigana? Cigani iz Srbije svakako su posebni. Glazbenomuzički su opičeni. Valjda zato jer su iz Srbije. I onda tvoji leukociti zagrle moje eritrocite, pa nagnemo, natočimo, iskapimo. Pa odemo, odletimo, odlutamo.
Zaboravimo.
Zaplačemo širokog osmijeha, dobro protreseni, zamantani… Opijeni.
Žute dunje i haljina koja šušti, a vene se napune memorijom budućeg, još jedna čašica i dvije strofe, i ulazimo u harem… Andro verdan drukos nane… Man pirani shukar nane… Loli phabay precinava… Hop, hop, hop! Yek pash tuke, yek pash mange… Hop, hop, hop!
Nije meni ništa, ne boj se, nego bih da vidim tvoje noge bose, kako igraju, kako tugu nose, dok trideset i šest komformista, urbanih i pregrađanskih glasno misle “Opet Cigani prose”, a ti se zavrtiš… Neka tvoje noge lete, zajedno sa Ciganima. U nebo.’
Tamo ti je mjesto. Nebo je tvoja adresa, između dva oblaka bez broja, bulevar svetih orlova, šetalište magle, kiše i duge bez boja, aleja malih i prevarenih, žrtava renesanse, romantizma i boemštine, sto pedeset i devet, odmah kraj dućana što prodaje bonbone petsto pet sa crtom.
Ožeži !
radio gornji grad 
