Piše: Mišo Hrnjak

Početkom šezdesetih, Zagreb je bio pitom grad. Bilo je oko 250 tisuća stanovnika i s par tisuća registriranih vozila. Stanovništvo se sastojalo od Purgera, Zagrepčanaca i „dotepenaca“ ili „dojdeka“. Široki je to termin koji opisuje mnogo naroda i narodnosti koji su se doseljivali u glavni grad u potrazi za poslom, školama, stanom, uglavnom, ”egzistencijom”. Na registracijama nije pisalo ZG već H, kao Hrvatska! Većina ulica je bila pokrivena kaldrmom i samo neke su bile asfaltirane, a mnoge tek makadam. Po prigradskim kvartovima išlo se s kantama po vodu ”do ćoška” i ”železnog Martina”.

Gradom su kružili drveni tramvaji i fijakeri. Na raskrižjima nisu bili semafori već „saobraćajci“. Najprometnije je bilo, naravno, na Trgu Republike koji je danas iznova „Jelačić plac“. Tu je radio Meho, čuveni policajac. Budnim okom, ali elegantno, kontrolirao je svih pet pravaca. Znao je zaustaviti promet, i tramvaje i sve druge, kako bi pomogao bakici s ”pinklecima”da pređe preko trga. Potom bi iznova s autoritetom, pendrekom i fućkaljkom uspostavio „red u prometu“! Za Novu godinu bi postavili malene štandove na sred raskrižja, a šoferi i prolaznici tu su ostavljali darove i ovom požrtvovnim saobraćajcima. Jednom mu je netko poklonio novu televiziju ”Iskra”, crno bijelu, o čemu je bila kasnije prikazana i reportaža na prvom programu potkraj Dnevnika.

Vikendima na Jesen išlo se na Sljeme ”brati” kestene. Nerijetko našle bi se čitave obitelji u šumi da bi se kasnije družili na nekoj livadi uz karte, loptu i ”badminton”. Grad je bio obučen u maglu bremenitu tihim mirisom pečenih kestenova koji se širio po ulicama. Povremeno bi se išlo ”Samoborčekom” do Samobora na kremšnite. To je bila avantura spore uskotračne željeznice od koje su u početku i selski psi bili brži, pa su trebali malo pričekati da ih sustigne kako bi se opet zatrčali i lajali još neko vrijeme. Tada bi strojovođa kad bi se došlo na ravno zafućkao sprijeda, pa ubrzao i ostavio ih pozadi. Vjetar bi brijao kroz otvorene prozore dok bi žene pritezale rupce oko svojih osjetljivih frizura.

Ljeti smo išli na kupalište na ”Staroj Savi”. Doduše, nitko više nije kupao u Savi u to vrijeme osim mene i mog bratića jer postala je zagađena, a bilo je i opasnih virova. Bilo je to više gradsko sunčalište i dobro mjesto za druženje. Bilo je to uistinu uzbudljivo. Trebalo je promijeniti dva tramvaja do tamo. Na visokim ”štulama” i podu od dasaka bili su redovi kabina. Na ulazu bi dobio ključ sa brojem od jedne od kabina, pa ako je privjesak bio crvene boje, pronašao bi je u tom redu. Tu bi istovarili ”cekere” i presvukli se u kupaće gaće. Majke bi ostale zadnje, pa izašle van u cvijetnim jednodijelnim kostimima i sunčanim naočalama sa zašiljenim vrhom na krajevima i onom neizostavnom, krutom torbicom. Malo bi popravile šminku i punđe pred ogledalom na početku reda. Potom je trebalo naći ”dobro mjesto” negdje na livadi i donijeti par ”ligenštula”. Za to su bili zaduženi očevi. Potom bi otvorili ”demižonke” i Radensku s tri srca i krenuli sa gemištima: ”dok se još nije zgrijalo”. Majke bi rezale paradajze i paprike i mazale Gavrilovićevu paštetu po friškom kruhu. Kroz brenčavi limeni razglas odzvanjali su šlageri, a mogao si i nekome poželjeti sretan rođendan uz posebnu pjesmu. Nas dvojicu su tražili svi prisutni preko tog razglasa, kada smo jednom pobjegli preko nasipa i otišli se okupati u Savi. Ajoj! Još danas mi bride noge kako sam dobio šibom ubranom u tu svrhu na licu mjesta od bijesne i uplakane majke kada me je konačno našla!

Treba to! I voćke i vinovu lozu treba porezati, povezati i poprskati modrom galicom na vrijeme. Inače podivljaju i nemaju ploda! Mi klinci redovno smo čekali na našu Koktu ili Orandžadu, da bi poslije otrčali za loptom ili pikulama, a koji puta i u neku nevolju. Primjerice, padne ti lopta na sred nečije deke sa friško složenim sendvičima! Nije to bilo namjerno, ali je definitivno bilo frka. Bježi u nedogled, lopta konfiscirana, uzrujani muž kruži i traži čija je da bi, samopravedno, objasnio roditeljima: ”kaj bi on s tim balavcima da su njegovi, i kaj bi oni trebali, i da bi on sad prerezal tu loptu z nožem!”

Muški bi često znali zaigrati na kuglanu. Onu što visi kao na vješalima, no češće bi zasjeli uz karte ili šah u hladovini. Zagrijali su se gemišti, ali bilo je zato hladne pive i kokte iz sanduka krcata ledom, kod ”onoga” ispod kabina. Bilo je i sladoleda u svim bojama jeftine plastike…

Na kraju svakog tog prolaza između kabina je bio zid od visokih dasaka, zakucan čavlima. Na drugoj strani nalazilo se sunčalište za žene. Čuveni Babinjak! Muškarci bi svako toliko, naizmjence, odlazili do kabina ”po nešto”, pa bi zavirili između dasaka, a i pokoji čvor je bio izbijen, i bacili pogled na žene obnaženih grudi kako se sunčaju u redovima! Naravno da je trebalo sunčati grudi i ramena prije odlaska na more u sindikalna odmarališta: ”da se ne vide crte! Jer onaj crni badić se veže ovak, iza vrata, a žuti ide ovak, preko ramena…”

Zavirili bi i mi, klinci, ali bilo je malo dosadno: ”Babe s cicama! Bez veze! Daj, ajmo naći topli tuš.” Topli tuš je bio onaj koji nitko nije upotrijebio desetak minuta, pa se voda zagrijala u cijevima. A tek komarci…

Lijepo je bilo to vrijeme…

Mnogo godina kasnije našao sam se u jednoj novoj škvadri i počeo se družiti i sa njima. Jednom prilikom vikne Zrinko sa šanka: ”Hrnjak! Kaj piješ?”.

Nas dvojica dignemo glave i kažemo uglas: ”pivu…”

Pogledamo se u čudu! Kaj si i ti Hrnjak?

Par sekundi skeniranja. Isti veliki nos, slična duga kosa, prepoznavanje: ”Željac! Miškec!”

”Ma nemoj me jebat, pa to si ti! Ha, ha, ha! Pa nemrem vjerovat!”

Družimo se već godinu dana, gotovo svaki dan, a da pojma nismo imali da smo prva rodbina. Nakon smrti mog oca majka je raskinula svaki kontakt sa njegovom obitelji, ali eto. Iako desetak godina nismo znali jedan za drugoga, prisjetili smo se dječjih nestašluka i batina na Savskom nasipu, smotali joint da proslavimo… jer, sada smo se već bavili tinejdžerskim nestašlucima.

Otac me vodio posvuda sa sobom, nosio bi me na ramenima, objašnjavao i odgovarao svim mojim pitanjima: ”A koliko tu tamo gore piše?”. Radio je to s puno strpljenja i očinske ljubavi. Bio sam nezasitno znatiželjan. Gledali smo Savu kako nadire, moćno i zastrašujuće! Tisuće vojnika i zabrinutih građana slažu vreće s pijeskom po nasipu. Skinuo me tata sa ramena pokraj neke žene i dodao ruku sve dok nisam zaplakao. Voda je izbijala kroz odvode za kanalizaciju, od ispod, kako se to već desi. Nasip je popustio negdje uzvodno i potom više nije bilo kontrole. Grad je poplavio skroz do centra. Naš stančić na Medveščaku je bio koji metar viši, pa smo se izvukli, ali podrum i zidovi mislim da se ni do danas nisu osušili.

Bili smo već četvrtu godinu na „listi čekanja“, da se preselimo u neki ”društveni” stan, da odemo van iz te vlage. Otvorila se prilika, na tridesetogodišnji dugoročni kredit od 50 tisuća dinara. Tako smo mogli smo kupiti kućicu u Prvomajskom naselju! Šta se desilo! Šetali smo gradom, na Badnje večer. Ispred crkve su bile postavljene jaslice! Velike, lijepo osvijetljene, sa Isusekom u kolijevci, pa Josip i Marija, pastiri, ovčice i krava, magarac i golubice, tri mudraca… krasno okićene, čuje se i lijepa muzika iz crkve, potiho. Naroda u šetnji i iščekivanju ponoćne mise. Leprša snijeg! Atmosfera i ugoda, nešto čarobno. Razgledali smo sve to, ali ja sam htio unutra, vidjeti i čuti orgulje i krasnu muziku. Tata meni nije mogao reći: ”ne!” Poveo me u crkvu!

Nekoliko dana kasnije ”drug taj i taj” prijavio je da je: ”Drug Hrnjak prjmjećen kako vodi obitelj u crkvu na Badnje večer, na Polnoćku.” Nova 1964t-a stigla je za dva, tri dana! Uzalud su bili svi pokušaji da se objasni dječja znatiželju drugovima iz Komiteta. To je samo dodalo ulja u vatru: ”kako je loš otac i loš utjecaj na dječaka koji će za par godina polagati pionirsku zakletvu”. Jebala ih doživotno ta ista pionirska zakletva! Otac je pao u partijsku nemilost, a ”drug taj i taj” progurao se na listi i zgrabio onu kućicu! Deprimirajuće. Tata se i opio više puta. Svađali su se, nije bilo lijepo, pamtim…

1968-me Rusi su ušli u Čehoslovačku i slomili silom njihov otpor, bunt i neslaganje s politikom starijeg brata. U Jugoslaviji je bila donekle opravdana frka. Koliko treba Rusima da se spuste tenkovima iz Češke preko Mađarske ravnice uđu kod nas? Da prisvoje naše nesvrstano dobro i učine mnogo zla usput? Tito je rekao Staljinu ”povijesno ne” mnogo godina ranije i s Rusima nismo baš bili okej. Juga je dobila novaca i potpore od ”Zapadnog bloka”, ali baš da će nam ”Ameri” priskočiti u pomoć, to nikako nije bilo sigurno. Prsti su titrali nad crvenim gumbima, pričalo se o trećem svjetskom ATOMSKOM ratu, koji bi mogao krenuti baš iznova, ovdje sa Balkana!

…Mi smo ljudi, cigani, sudbinom prokleti. Uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti… Balkane moj, budi mi silan, i dobro mi stoj… (B. Štulić, 1979. Suzy Records. Op. a. )

”Prvomajska”, tvornica alata i alatnih strojeva, bila bi jedna od prvih meta bilo kojeg ”okupatora” jer tu se na brzaka može početi proizvoditi oružje. Odluke i straže su bile postavljene dan i noć. Drug Hrnjak Ilija, ”osviješten” i dobar radnik, požrtvovan, kadrovnik sa diplomom omiljen među radnicima, obučen i u dobroj snazi, mlađi oficir u rezervi, pouzdan, aktivan i priseban član KPJ-ota (Opaska: sklon alkoholu! Još jedna opaska: ovo nije citat već sakupljena sjećanja iz razgovora odraslih dok sam bio mali), bio je izabran i postavljen na funkciju da nadgleda i vodi operaciju čuvanja tvornice, da pazi na redovite izmjene i obilaske straže oko određenih pogona, da se pobrine za čuvanja kartoteke i posebnih spisa i dokumenata koji: ”ne smiju niti pod koju cijenu pasti u ruke neprijatelja i/ili eventualnog okupatora.”

Zapravo, bio je pitom čovjek, jedna zanimljiva i umjetnička duša načeta pritiscima i naporom da učini sve ono što se očekuje. Sve drugo želio je htio učiniti sam. Rekli su mi da je čistio pištolj i da je metak bio u cijevi. Da je to bila je nesreća. Majka mi je rekla kasnije da je povukao obarač sam. Ispod brade, pokleknuvši pod navalom depresije i očaja. Nije mi bilo bitno. Niti onda, niti sad. Ne tražim krivca. Moje srce i pamćenje kažu mi da sam ostao bez oca u osmoj godini života! Njemu je bilo trideset i pet!

Pamtim da je prije toga u kaminu spalio sve bilježnice sa pjesmama i bilješkama. Nije mi bilo jasno zašto kune, plače i baca bilježnice u vatru. Takav nije bio inače. Našao sam nekoliko tih stranica prije par godina. Mama ih je sačuvala ili previdjela dok ih je listala i bacala u tuzi.

Za tu Novu Godinu, 1969-tu dobio sam malo veću vrećicu sa čokoladom i bombonima, mandarinkama, ”dvajstpet deka kave” te kompletom knjiga od „Džeka Londona“. Mama je dobila buket cvijeća! Tatine dvije kolegice s posla došle se s time k nama, doma. Obučene u crno. Zbunjene. Bilo im je neugodno.

Zagreb se počeo širiti na Južnu stranu Save nakon one katastrofalne poplave šezdeset i treće. Sagrađen je Most Slobode. Tito je otvorio Velesajam, počela su se graditi nova naselja i kvartovi. Na tragu Le Corbusiera, čuvena (ili nečuvena) švicarskog arhitekta poznatog po tome što je još tridesetih godina prošlog stoljeća zamislio i dizajnirao betonske gradove i zgrade sa vrtovima, šetalištima i sadržajima uzdignutim povrh dvadesetog kata ogromnih betonskih struktura. Kažem, na tragovima. Realnost je bila puno više socrealistička nego što su to bile originalne zamisli. O tome sam učio kasnije, u školi za građevinare. Nekom zabunom sam ušao u pogrešan red na prijemnom ispitu i bio prihvaćen na građevinu, a htio sam na arhitekturu. Jebi ga, nije mi se dalo čekati još jednom! Uostalom, da sam izdržao par semestara, vjerojatno bih i diplomirao kao građevinski inženjer, no ponijela me muzika i rock and roll u drugom smjeru. U svijet.

Zapruđe je bilo jedno od prvih naselja, na Istoku Novog Zagreba. Nizvodnije uz Savu bila je kasarna JNA, sajmište Hrelić, i smetlište Jakuševac. Crna i smrdljiva mrlja na licu Zagreba do danas. Ovdje se skupilo dvadesetak višekatnica i desetak nebodera. Kućišta za deset tisuća ljudi na površini od možda četiri ili pet kvadratnih kilometara (pretjerujem). Doseljavali su se odasvuda. Mi smo se uselili šezdeset i devete na peti kat. U tom periodu sam uletavao u frke svake vrste. Počeo sam krasti, tući se, razbijene glave vozili su me ne jednom hitnom na traumu radi šivanja. Po useljenju majka me je istukla. Žestoko. Kablom od tatina brijaća aparata „Remington“. Imam ga i danas. Iznova me je trebalo staviti u red.

Zapruđanske ”limenke” mnogi znaju kao pravi Melting pot. Opako začinjen „čušpajz“ naroda i narodnosti svih uzrasta, izgleda i pogleda. Gradić stvoren unutar nekoliko godina na tijesnom prostoru. Za nas djecu nije bilo lako uključiti se u neku kliku. Jednog od prvih dana kada sam izašao pred zgradu na koturaljkama i sa polovicom narandže u ruci okružili su me klinci iz zgrade.

”Ti si novi, ha?”

”Jesam” Pokušavao sam biti cool.

”Ak si novi moraš platiti članarinu”

Kako nisam imao ništa u džepovima Mladen mi je nabio narandžu na nos dok su me drugi gurkali sve dok nisam pao. Majka je to vidjela sa prozora. Počela je vikati i ovi se razbježali. Vratio sam se kući u suzama, ponižen i krvavih koljena. Više nisam htio ići van. Nedugo kasnije smo Mladen i ja postali najbolji i nerazdvojni prijatelji, ali, trebalo se izboriti za poziciju u zgradi, za početak.

Između ostalog, trebao si kao novi (ili stari) u kvartu ”kupiti ciglu”. Okružila bi te grupica balavaca raznih uzrasta, i morao si kupiti ciglu! Pod prijetnjom čvrgama, koksovima, šamarima i batinama. Cijena je bila sve što imaš u džepovima. Sitniš, pikule, vijci i matice za bicikl, špriherica, čak i prljava maramica za nos. Ja nisam kupio ciglu, već neboder! Neka se zabilježi i spomene svim trgovcima nekretnina. Onaj drugi neboder od mosta je MOJ. Platio sam skupo! Dobio sam i ”vritnjak” jer ga nisam htio odnijeti kući.

Kakav ”Rat dugmadi” (Louis Pergaud, biblioteka ”Vjeverica”. Preporučam od srca). Tuče i nevolje bile su svakodnevne. Jedna od većih je dogodila se kada je jedan mladić iz Zapruđa skupio curu iz Trnskog u gradu i bio zbog toga ”iscipelaren”. Cijeli je kvart osjetio bol i izazov na kojeg je trebalo odgovoriti osvetnički i pobjednički! Zapruđe, Utrine i Sopot, protiv Trnskog i Sigeta! Pročulo se, krčkalo je i brujalo par dana. Pripreme za bitku su bile u toku. Nekakav dogovor je bio: ”sve, osim skakavaca, noževa i pištolja”. Kratki bičevi od žice iz domaće radinosti, bokseri od ukradenih ruža s toplovoda, palice i kratke cijevi koliko stane u rukav, sapuni i ”kuglageri” u čarapi. Bilo je i sakrivenih noževa u cipelama. Sukob je bio najavljen određene večeri pokraj Savskog nasipa, između Babinjaka i jezera Jarun. Naravno, policija je to saznala. Poslagali su se strateški oko bojišta s ”maricama”. Pustili su da se potuku njih tridesetak na svakoj strani, pa bi ih onda hapsili jednog po jednog. Onako kako je koji bježao. Vozili su ih ”na murju” ili na ”traumu” (one krvave i slomljene). Kolovođe su pohvatali nešto kasnije.

Nedugo nakon toga, Kranjo je napravio veliko sranje. Zgrabio je nož preko pulta u ”Bureku” i zaletio se za nekim i putem izbo na smrt čovjeka na autobusnoj stanici koji ga je pokušao zaustaviti. Tužna priča. Skrivao se dan dva oko Bundeka da bi se ipak prijavio policiji. Dobio je doživotnu u Pakracu, a bio je neshvaćeni i napuknut. Genij prihvaćen samo između nas na klupicama jer je svirao gitaru da se smrzneš. Pjevao je Delta blues i Chicago blues ili bilo koji drugi blues ili rhythm and blues ili rock and roll… Svi smo učili od njega i njegovih učenika. Slušali smo i pamtili imena za koje nikada nismo čuli. Bila je to čuvena zapruđanska „škola bluesa“. Visok, i jak, malo nezgrapan, sa debelim naočalama u socijalnom okviru, načitan i s dugim prstima na velikim šakama, ali isto tako i kompliciran u razgovoru, u raspravama i diskursima. Bože mili! Kako je samo Krnjo vladao tom gitarom.

Nakon nekoliko godina dolazio bi u kvart ”na vikend”. To bi se pročulo poput požara. Nalazili smo se na klupicama s gitarama i pričama, uz jeftino vino i bocu Badelovog vinjaka. Narafski, i uz blues! Zapravo, Krnjo je jedan od rijetkih iz te generacije i tog društva koji je još uvijek živ! Iz zatvora je završio tri fakulteta.

Nakon tih događaja zbila se je još jedna velika racija u Zapruđanskom centru. ”Čistka”. Dobio sam i ja usput po guzici pendrekom na povratku iz dućana. Konačno, kvart se vremenom nekako smirio i uklopio u Novi Zagreb. Barem naizgled.