Piše: Nenad Popović

Što je Dušanom Makavejevim? Pred dvije-tri godine sam se u jednom razgovoru, kad sam došao na njega, uplašio da je umro, da mi je to promaklo, tako je čudno bilo da ga spominjem. Na njegov spomen sugovornik se u zahuktalom razgovoru, naime, na trenutak lecnuo, zagledao me iznenađeno na sekundu. Imao sam dojam da nešto ne znam, odnosno da u razgovor unosim nešto što u njega ne pripada.

Nedugo zatim sam se, ostavši malo nesiguran, u jednom drugom razgovoru zaobilazno propitao o njemu, da li je živ. Formulirao sam to kao uzgredno. A Makavejev je u Beogradu? Da, u Beogradu je, bio je odgovor.

Možda je bio i Ne, u Parizu je, ali to kod Makavejeva nije važno. A još manje meni, koji sam se propitivao je li uopće živ, odnosno testirao sebe živim li ja uopće u ovome svijetu?

S njim je kao i s Đilasom. Nitko ni danas ne spominje Đilasa. Čak imam dojam da mu ljudi znaju samo prezime, a ne da mu je ime, pogotovo ono autorsko, Milovan Đilas. Bilo bi čudno da nekoga pitam jeste li čitali Milovana Đilasa? Kao što se pita jeste li čitali Jacquesa Preverta. – Uostalom, odavno sam odustao od toga, jer ga nitko nije čitao, i svaka moja evokacija završi kao epizoda u razgovoru s time da na kraju stupidno kažem Ali svakako pročitajte Razgovore sa Staljinom, to je stvarno interesantno.

Makavejeva, za kojeg već barem petnaest godina nisam nikog čuo da ga navodi ili spominje, i Đilasa spaja da su maksimalni formati. Đilasove knjige su u priručnim svjetskim bibliotekama svih velikih knjižnica, u referentnim dvoranama, među onim malobrojnim fundamentalnim djelima koje stoje uz enciklopedije i knjige općeg znanja; obično Nova klasa. Ako ste pak u Parizu, spominjanje Makavejeva je opće mjesto, na to se samo potvrdno kimne glavom i nastavlja debata. Kao kad se navede Godard. Imena Makavejev i Đilas su kao Tesla za fizičare i elektrotehničare.

U nas su potonuli, posebno Makavejev. Kod Đilasa, to je još razumljivo, hajde da upotrijebim tu riječ razumljivo, jer je od ranih pedesetih bio sustavno potiskivan iz bilo čega, pa se nije uspio “vratiti” ni kad je tabu prestao vrijediti. I kad smo svi počeli misliti, čitati i pisati punim jedrima (da te užas ulovi kako smo odjednom jedrili, razmahali se pameću po zraku kao orlovi). No, Makavejeva smo svi znali. Mi. Ne samo da smo ga gledali, svi mi, već znali napamet. Bilo je jedno vrijeme kad se nije moglo reći taj film od Makavejeva nisam gledao. Namrštilo bi se društvo, diskvalificirao bi se čovjek ozbiljno.

Ti isti, a o mlađim estetama svega da i ne govorim, danas ga više ne spominju. Osim mene, imam osjećaj. Jer mislim u kanonima, pa mi je plitko govoriti o Mataniću a mogu o Živojinu Pavloviću odnosno Papićevim Lisicima odnosno Costi Gavrasu – a onda tek možda o Mataniću, ako se baš mora, makar je to nakon ovih prilično izlišno. Ustalom, ni ne znam kako je ime tom redatelju, samo sam gledao jedan njegov film.

Je li Makavejev teško bolestan, pa ga nitko ne spominje? To bi mogao biti uzrok: da su on ili njegova obitelj, ili njegovi uži prijatelji poradili na tome da ga se pusti na miru. Pa se to onda proširilo u koncentričnim krugovima, početna diskrecija postala je općedruštvena.

Ali, ti boga, nitko ne spominje njegove filmove! On je, osim toga, bio i legendarni kozer. Nekad se svatko dičio da je razgovarao s njim. Svatko ga je i “znao”.

Meni samom potpuno je svejedno svejedno interesira li se netko za ličnost Dušana Makavejeva/Milovana Đilasa, njegovu sudbinu, his life and beeings, ali Đilasove knjige i svjedočanstva… Što je sa Slučajem PTT namještenice, Misterijem organizma? Pa to su civilizacijski arhetipovi – ako ništa drugo. Kao neki filmovi Normana Jewisona ili Osam i pol.

Čudan fenomen: na njegovo mjesto u “intelektualnim razgovorima” sad je stupio Emir Kusturica. Kad se njega navede, svatko ima nešto za reći. Što je legitimno. Kusturica je napravio dva-tri vrhunska filma, s pravom je za njih dobio svjetsku slavu i stvarno značajno mjesto u svjetskoj kinematografiji. No, to je u usporedbi s Makavejevim tanko, to su genijalni izleti, a djela ovoga su dio šire kulturne povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća, ili čitavog dvadesetog. On je kao figura blizak Orsonu Wellesu.

Privatno povlačenje, ili povlačenje u privatno, ili samo povlačenje osobe Dušan Makavejev je stvarno njegova stvar. Koliko god je paradoksalna, jer su bili iskrsli oni poludjeli profesori s Pala bili kao da ih je on napisao. U njegovoj neposrednoj blizini – ako nije bio u Kaliforniji ili Parizu – ubijen je konačno i Zoran Đinđić. I tu bi on mogao reći koju.

No, prvenstveno sam zapanjen njegovim iščeznućem iz vokabulara. Koje je takvo, da sam ga sam primijetio spominjući ga, a njegovo ime odjeknulo bi kao praznoj sobi.

Dalo bi se tu sad mnogo toga napisati, nafilozofirati, ali neću, niti je to smisao ovog teksta. Pa ću, u prazni prostor, samo viknuti: Dobar dan, gospodine Makavejev.

(kolovoz 2013.)