189

Slikati slovima,
bojati riječima,
masnoću još noćas
iz njih živih vaditi.
Od samoglasnika su
od drevna plemena.
”Neka su!”, čuje se želja kako reži.
Trovati se prećutno olovom iz tiska.
Nadati se urednim paragrafima.
(”Iznad trijema lijena pjesma drijema”,
čuje se jasna halucinacija kao melodija).
U lubanji sad odzvanja.
Prenosi se u eter kao poplava.
impresija slike,
čuje se u potoku,
Šumi u lišću,
i hrastovim krošnjama.
Škripi jasno pjesmu sada svoju.
U kaldrmi sa šljunkom jasno pršti,
ispod koraka hitra vibriraju slogovi,
i jeka je još u ušima
od zaklanih samoglasnika.
Utisnuto je u ptici,
u pokretu žene,
namjenjeno je gladnoj djeci,
kao jaram praznog stomaka,
stide se za druge bez prestanka.
U mojoj lijenoj na klupi sjeni,
počiva isti čudesan ritam.
Gledam kako metamorfoza postaje lična
magijski meni samo sada prilagođena.