Piše: Blažo Davidović
Uvijek sam imao taj osjećaj. Da sam jedan od njih, da smo isti, da je to život u svom pravom obliku, da je to pokazatelj društva i države. Drugujem sa njima tridesetak godina, od vremena moje zaljubljenosti u rana jutra. Svirnem radniku na benzinskoj stanici, sjednem u auto komunalnog radnika…Škovacina, rekli bi u Dalmaciji. U kafić uđem dok još nema konobara, a nije došao ni Ilija Franičević, metafora jutarnje smjene. Čim pređem prag, stidljivo pogledam u Olju, smijem li, mogu li? Pod je mokar, a žena čisti, neću da joj kvarim posao. Nekad se zaletim do pjace, odnosno pazara, pa proćakulam sa bakicama. Pošto salata? Jel kravlji ili kozji sir? I šta kažeš, pravi, livadski med?
Volim ih tako zabrinute, naborane, zgurene.
Muka ih čini mudrima. I nikad me zajebali kroz život nisu.
Kad legnem u grob, nikakvih primjedbi na njih neću imati.
Pri povratku, dobacim nešto starom Veliboru. Usitnio je korak. Godine pritisle. Ali, on je i dalje traženi, stalno zaposleni zidar. Majstor za kamen. Usporen je, ali klekne on, ne da se, pa namješta kamen, gleda, mjeri, pa ga pomalo cukne, sa jedne strane, a onda sa druge…
Oni su na vrhu života i ljubavi. Možda su na dnu države, partije ili društva, oholog kakav jeste.
Mene su mnogo, mnogo naučili.
I jedva ih čekam vidjeti narednog jutra.
Radnička klasa je to.
radio gornji grad 
