In memoriam SIMO MRAOVIĆ (30. 3. 1966. – 16. 12. 2008.)

Zrcališ gola ogledalo.
Brišeš leđa i vrtiš jezik.
Pitaš tko je najljepši na svijetu.
Ogledalo tiho kaže ti.

Spajaš tople usne s odrazom.
Pomisliš to sam ja.
Ne brineš nije te strah.
Dodiruješ grudi usne.
Pupak i bokove.

Vraćaš se nježnim prstima.
Kružiš oko oka.
Slatke crne mačke.

To si ti to je vrijeme.
Osjećaš nemir i žudnju.
Mošus iz svetih kostiju.
Dižeš nogu na kadu.

Jezikom dodiruješ ogledalo.
Bestidno se sladiš.
Jednom rukom upravljaš vibratorom.
Drugu si naslonila na stroj za veš.

Puštaš glas ptice.
Vjetra što čupa stabla.
Rijeke što se valja preko doline.
Onda zatvoriš oči.

 (Iz zbirke “Između usana”)