– Kadulja ili tušek?
Stajao sam gol, smežuran i zgrbljen, a u ruci vrtio smotuljak peškira od indijskog pamuka na kojem su ljetos članice Društva katoličkih vezilja iz Vinkovaca izvezle dva oblaka, gospu u suzama i riječi “Isperi svoje grijehe”.
– To ste me već pitali.
– Uvijek iznova moram pitati – nevoljko odgovori lakej koji se proslavio jer je na križnom putu prekrižio krst, a ukrstio križ. – Dakle?
– Kadulja.
– Zbog čega?
– To ste me već pitali.
– Uvijek iznova moram pitati.
– Pa, ne volim stajati, umaram se, mrzim nepotrebno micati ruke, a ispod tuša ne mogu pušiti i piti pelinkovac.
Lakej je zapisivao i mrmljao, rastavljajući riječi na slogove: “U-ma-ra se i ne mo-že pu-šiti…”
Legao sam u kadu punu svete vodice i dodao brezinog šampona. Kroz pjenu sam joj zamalo vidio lice. Stajala je nakindžurena, nakićena kao božićno drvce, imala je zlatnu haljinu, srebrni broš, na glavi dijamantnu krunu. I briljante neke imala po sebi, sva u svjetlucavim bojama. Slutio sam je, mirisao, čekao je dugo, dugo, iščekivao je danima, godinama…
– Jel moj red?
– Nije još. Isperi grijehe. Budi spreman.
– Čiji je danas red?
– Sve je u rukama Gospodnjim.
Najviše sam trljao po mudima. Tu su grijesi najveći, mislio sam i dodam pelinkovca u grlo.
Na izlasku, sretnem lakeja kako i dalje vodi evidenciju. On digne glavu i podigne obrve:
– Kadulja ili tušek?
– To ste me već pitali. Ima li na jebenom nebu ikoga ko išta pamti vezano uz mene?
– Uvijek iznova moram pitati.
radio gornji grad 
